蜜桃交友

Fra Ivan 艩ar膷evi膰

I relativno dobre zajednice znaju se pretvoriti u "gre拧ne strukture", u zvjerinjak pakosnih spletki i me膽usobnog izjedanja. U njima glavnu rije膷 imaju nedobrohotni i opaki ljudi. Nije lagano priznati svoju opakost, niti je samorazumljivo prepoznati opakoga 膷ovjeka. Opaki, kako i sama rije膷 ka啪e, rade naopako, izvr膰u 膷injenice, la啪 predstavljaju kao istinu, kleve膰u, obmanjuju. Majstori su ugla膽enosti i ljeporje膷ivosti, ozbiljna i bri啪ljiva lica. Sluge zla u ruhu mirotvorstva i svetosti. Spremni su boljemu od sebe nanijeti stra拧no zlo i gotovo istodobno od iste osobe tra啪iti toplinu, intimnost, razumijevanje, pa i neku vrstu oprosta, ali bez stvarnoga kajanja, bez ikakva u啪ivljavanja u situaciju onoga koga su povrijedili.

Nije lagano na膰i razloge za拧to je netko opak. Ne膰emo pogrije拧iti ako ka啪emo da je svaki 膷ovjek sklon opakosti i da opakost pripada tajni ljudskoga zastranjenja, onomu 拧to teologija naziva isto膷ni grijeh. Kod opakosti se ne radi o zlu koje 膷ovjek 膷ini zato 拧to mu je netko ve膰 u膷inio zlo. Bila bi to osveta ili poku拧aj nadokna膽ivanja nepravde. Opaki se nemaju za 拧to osve膰ivati. Kod opakosti rije膷 je o ne膷emu daleko stra拧nijem. Opak 膷ovjek nanosi zlo onome tko mu nikakvo zlo ni nepravdu nije u膷inio. On je za膷etnik zla. Izmi拧lja ugro啪enost i nikada nanesenu mu nepravdu. Opakost je zastra拧uju膰e, 膽avolsko zlo, jer jedini joj je cilj uni拧titi dobro. Pakosnik je vje拧ti izopa膷itelj najboljega, najspretnija nakaza ljudskosti (genius malignus), tako o拧trouman da prije svih prepoznaje dobro. I Isusa su, bolje od njegovih u膷enika, najprije prepoznavali podlaci, pakosnici i opsjednuti zlim duhom.

Opakost je kajinovski pe膷at u nama. Abel nije Kajinu napakostio, nije mu nanio nikakvo zlo, a ovaj ga je ubio, i to jo拧 u molitvi, pred Bogom, u prino拧enju 啪rtve. Kajin je zavidnik dobrom bratu. Zavist je izvor opakosti, jednog od najte啪ih dru拧tvenih zala. I nitko ne razara ljudske odnose, od obiteljskih i prijateljskih do odnosa s Bogom, kao opaki ljudi. Opakih ima posvuda. I me膽u vjernicima koji smatraju da se samom molitvom Bogu li拧avaju zla, te ako se mole Bogu da samim time i ljude vole. Upravo najgore vrste opakosti mogu se na膰i u religijskim zajednicama, jer se ondje opakost ignorira prividom bratstva, sakriva iza slijepe poslu拧nosti, pobo啪nja拧tva vlasti i licemjerne duhovnosti.

U pribli啪avanju razumijevanju opakosti mo啪e nam pomo膰i i sudbina biblijskoga Joba. Na po膷etku Knjige o Jobu, koja se bavi jednim od najte啪ih ljudskih pitanja: za拧to strada pravednik, ka啪e se da su jednoga dana pred Boga do拧li "Bo啪ji sinovi" s obilaska zemlje. Me膽u njima i Bo啪ji sin Satan. On izvje拧tava Boga da je pro拧ao svom zemljom. Bog ga pita: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. 膶ovjek je to neporo膷an i pravedan, boji se Boga i kloni zla." I onda Satan 鈥� koji vjeruje u postojanje Boga i "slu啪i" mu, ali je neprijatelj i Boga i ljudi, uhoda i 拧pijun, 迟耻啪颈迟别濒箩 svoje bra膰e 鈥� dovodi u pitanje Jobovu neporo膷nost i bogobojaznost. Opakost je zlo drskosti. Satan tra啪i od Boga da isku拧a Joba pa da vidi kako 膰e se onda pona拧ati. Satan ne podnosi Jobovu bogobojaznost i pravednost. Znamo kako pri膷a ide dalje. Bog pripu拧ta da Satana ku拧a Joba svim nevoljama, ali mu ne smije uzeti 啪ivot. Job je sve izgubio, i sinove i k膰eri, i imanje, obolio je. 膶ak su ga prezreli i vlastita 啪ena i prijatelji. Ipak, ustrajao je u vjeri i u dobru i bio nagra膽en daleko iznad prija拧njega stanja.

Neporecivo je da smo svi skloni izopa膷avati dobro. U na拧im manjim i ve膰im zajednicama postoje opaki ljudi koji, ako im se dadne mo膰, uni拧tavaju dobre odnose, 膷ine puno nesre膰e, relativiziraju o膷ito dobro i nihilisti膷ki ga utapaju u blatu nevrijednosti. Nisu to nimalo nesposobni i glupi ljudi, kako netko mo啪e pomisliti, nego vrlo umje拧ni, neumorni i preaktivni ljudi. Svoje talente i vrline, posebno razbor i hrabrost koji im nikada ne manjkaju, izopa膷uju u zlo. Oni su paraziti dobra, nikada slobodni ljudi, nego sluge, ali opasne sluge, 迟耻啪颈迟别濒箩i i unesre膰itelji svoje bra膰e i sestara.

艩to nam, dakle, ostaje? Do smrti nam valja biti svjesni na拧e osobne sposobnosti opakosti, na拧e sklonosti da uni拧tavamo dobro, na拧e zavisti prema boljima od sebe koja se 膽avolski ra膽a i u najsvetijem, i u drskoj molitvi pred samim Bogom. Nu啪no je biti budan pred opako拧膰u drugih, odgovorno i pravedno suzbijati pakost na拧ih bli啪njih. Povrh svega valja ostati bogobojazan i pravedan. Jer istjerivanje zla opakosti vodi u osvetu, u ve膰e zlo. Opakost je tajna na拧ega postojanja, a 膷injenje dobra smisao 啪ivota.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan 艩ar膷evi膰, Mane i vrline, Franjeva膷ki samostan sv. Luke Jajce, Kr拧膰anska sada拧njost Zagreb, 2022.