Fra Ivan ?ar?evi?: Mane i vrline. Opakost
Fra Ivan ?ar?evi?
I relativno dobre zajednice znaju se pretvoriti u "gre?ne strukture", u zvjerinjak pakosnih spletki i me?usobnog izjedanja. U njima glavnu rije? imaju nedobrohotni i opaki ljudi. Nije lagano priznati svoju opakost, niti je samorazumljivo prepoznati opakoga ?ovjeka. Opaki, kako i sama rije? ka?e, rade naopako, izvr?u ?injenice, la? predstavljaju kao istinu, kleve?u, obmanjuju. Majstori su ugla?enosti i ljeporje?ivosti, ozbiljna i bri?ljiva lica. Sluge zla u ruhu mirotvorstva i svetosti. Spremni su boljemu od sebe nanijeti stra?no zlo i gotovo istodobno od iste osobe tra?iti toplinu, intimnost, razumijevanje, pa i neku vrstu oprosta, ali bez stvarnoga kajanja, bez ikakva u?ivljavanja u situaciju onoga koga su povrijedili.
Nije lagano na?i razloge za?to je netko opak. Ne?emo pogrije?iti ako ka?emo da je svaki ?ovjek sklon opakosti i da opakost pripada tajni ljudskoga zastranjenja, onomu ?to teologija naziva isto?ni grijeh. Kod opakosti se ne radi o zlu koje ?ovjek ?ini zato ?to mu je netko ve? u?inio zlo. Bila bi to osveta ili poku?aj nadokna?ivanja nepravde. Opaki se nemaju za ?to osve?ivati. Kod opakosti rije? je o ne?emu daleko stra?nijem. Opak ?ovjek nanosi zlo onome tko mu nikakvo zlo ni nepravdu nije u?inio. On je za?etnik zla. Izmi?lja ugro?enost i nikada nanesenu mu nepravdu. Opakost je zastra?uju?e, ?avolsko zlo, jer jedini joj je cilj uni?titi dobro. Pakosnik je vje?ti izopa?itelj najboljega, najspretnija nakaza ljudskosti (genius malignus), tako o?trouman da prije svih prepoznaje dobro. I Isusa su, bolje od njegovih u?enika, najprije prepoznavali podlaci, pakosnici i opsjednuti zlim duhom.
Opakost je kajinovski pe?at u nama. Abel nije Kajinu napakostio, nije mu nanio nikakvo zlo, a ovaj ga je ubio, i to jo? u molitvi, pred Bogom, u prino?enju ?rtve. Kajin je zavidnik dobrom bratu. Zavist je izvor opakosti, jednog od najte?ih dru?tvenih zala. I nitko ne razara ljudske odnose, od obiteljskih i prijateljskih do odnosa s Bogom, kao opaki ljudi. Opakih ima posvuda. I me?u vjernicima koji smatraju da se samom molitvom Bogu li?avaju zla, te ako se mole Bogu da samim time i ljude vole. Upravo najgore vrste opakosti mogu se na?i u religijskim zajednicama, jer se ondje opakost ignorira prividom bratstva, sakriva iza slijepe poslu?nosti, pobo?nja?tva vlasti i licemjerne duhovnosti.
U pribli?avanju razumijevanju opakosti mo?e nam pomo?i i sudbina biblijskoga Joba. Na po?etku Knjige o Jobu, koja se bavi jednim od najte?ih ljudskih pitanja: za?to strada pravednik, ka?e se da su jednoga dana pred Boga do?li "Bo?ji sinovi" s obilaska zemlje. Me?u njima i Bo?ji sin Satan. On izvje?tava Boga da je pro?ao svom zemljom. Bog ga pita: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. ?ovjek je to neporo?an i pravedan, boji se Boga i kloni zla." I onda Satan – koji vjeruje u postojanje Boga i "slu?i" mu, ali je neprijatelj i Boga i ljudi, uhoda i ?pijun, tu?itelj svoje bra?e – dovodi u pitanje Jobovu neporo?nost i bogobojaznost. Opakost je zlo drskosti. Satan tra?i od Boga da isku?a Joba pa da vidi kako ?e se onda pona?ati. Satan ne podnosi Jobovu bogobojaznost i pravednost. Znamo kako pri?a ide dalje. Bog pripu?ta da Satana ku?a Joba svim nevoljama, ali mu ne smije uzeti ?ivot. Job je sve izgubio, i sinove i k?eri, i imanje, obolio je. ?ak su ga prezreli i vlastita ?ena i prijatelji. Ipak, ustrajao je u vjeri i u dobru i bio nagra?en daleko iznad prija?njega stanja.
Neporecivo je da smo svi skloni izopa?avati dobro. U na?im manjim i ve?im zajednicama postoje opaki ljudi koji, ako im se dadne mo?, uni?tavaju dobre odnose, ?ine puno nesre?e, relativiziraju o?ito dobro i nihilisti?ki ga utapaju u blatu nevrijednosti. Nisu to nimalo nesposobni i glupi ljudi, kako netko mo?e pomisliti, nego vrlo umje?ni, neumorni i preaktivni ljudi. Svoje talente i vrline, posebno razbor i hrabrost koji im nikada ne manjkaju, izopa?uju u zlo. Oni su paraziti dobra, nikada slobodni ljudi, nego sluge, ali opasne sluge, tu?itelji i unesre?itelji svoje bra?e i sestara.
?to nam, dakle, ostaje? Do smrti nam valja biti svjesni na?e osobne sposobnosti opakosti, na?e sklonosti da uni?tavamo dobro, na?e zavisti prema boljima od sebe koja se ?avolski ra?a i u najsvetijem, i u drskoj molitvi pred samim Bogom. Nu?no je biti budan pred opako??u drugih, odgovorno i pravedno suzbijati pakost na?ih bli?njih. Povrh svega valja ostati bogobojazan i pravedan. Jer istjerivanje zla opakosti vodi u osvetu, u ve?e zlo. Opakost je tajna na?ega postojanja, a ?injenje dobra smisao ?ivota.
* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan ?ar?evi?, Mane i vrline, Franjeva?ki samostan sv. Luke Jajce, Kr??anska sada?njost Zagreb, 2022.
