Dikasterij za nauk vjere: „Za valjanost sakramenata, formule i materija ne mogu se mijenjati“
Izjava, odnosno nota Dikasterija za nauk vjere objavljena u subotu 3. veljače nosi naslov Gestis verbisque. To je tekst o kojem su raspravljali kardinali i biskupi članovi, odobrivši ga na nedavnom plenarnom zasjedanju Dikasterija. Potom ga je odobrio i papa Franjo. U njemu se ponavlja da se formule i materijalni elementi utvrđeni u suštinskom obredu sakramenta ne mogu mijenjati po nahođenju u ime kreativnosti. Time zapravo sam sakrament nije valjan, dakle nikada nije ni postojao.
Predstavljanje koje je pripremio kardinal Fernández
U predstavljanju dokumenta, kardinal Victor Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, objašnjava njegovu genezu, naime „umnožavanje situacija u kojima je netko bio prisiljen utvrditi nevaljanost slavljenih sakramenata“, s mijenjanjima koja su „potom dovela do potrebe da se uđe u trag involviranim osobama kako bi se ponovio obred krštenja ili potvrde, a značajan broj vjernika s pravom je izrazio svoju zabrinutost.“ Kao primjer se navode promjene formule krštenja: „Ja te krstim u ime Stvoritelja...“ i „U ime oca i majke... mi te krstimo“. Okolnosti su to koje su se također ticale nekih svećenika koji su „nakon što su bili kršteni formulama ove vrste, bolno otkrili nevaljanost svog ređenja i sakramenata slavljenih do tog trenutka“. Kardinal objašnjava da „dok u drugim područjima pastoralnog djelovanja Crkve ima dovoljno prostora za kreativnost“, u kontekstu slavlja sakramenata to se „prije pretvara u 'manipulativnu volju'“. Fernández zaključuje podsjećajući da „mi službenici moramo imati snage nadvladati iskušenje da se osjećamo vlasnicima Crkve“ te da vjernici imaju pravo, zauzvrat, primiti ih onako kako traži Crkva.
Prioritet Božjem djelovanju
„Usko povezanim događajima i riječima – čitamo u doktrinarnoj izjavi – Bog otkriva i provodi svoj plan spasenja za svakog muškarca i ženu“. Nažalost, „mora se primijetiti da se liturgijsko slavlje, osobito slavlje sakramenata, ne odvija uvijek u potpunoj vjernosti obredima koje propisuje Crkva“. U dokumentu se podsjeća da „Crkva od svojih početaka vodi posebnu brigu o izvorima iz kojih crpi životnu snagu za svoje postojanje i svoje svjedočanstvo. To su: Božja Riječ, potvrđena svetim pismom i tradicijom, i sakramenti, slavljeni u liturgiji, kojima se neprestano vraća otajstvu Kristove Pashe“. Zbog toga su istupi Učiteljstva u sakramentalnim stvarima „uvijek bili motivirani temeljnom brigom o vjernosti otajstvu koje se slavi. Crkva, naime, ima dužnost osigurati prvenstvo Božjeg djelovanja i čuvati jedinstvo Tijela Kristova u onim djelima kojima nema ravnih jer su sveta ‘par excellence' s djelotvornošću zajamčenom svećeničkim djelovanjem Krista“. Crkva je također „svjesna da upravljati Božjom milosti ne znači prisvajati je, nego postati oruđem Duha u prenošenju dara pashalnog Krista. Ona osobito zna da njezin potestas glede sakramenata prestaje pred njihovom sadržajnošću“ i da „u sakramentalnim gestama mora čuvati spasonosne geste koje joj je Isus povjerio“.
Materija i forma
Izjava stoga objašnjava da se „materija sakramenta sastoji u ljudskom djelovanju kroz koje djeluje Krist. Ponekad je u djelovanju prisutan materijalni element (voda, kruh, vino, ulje), ponekad posebna gesta (znak križa, polaganje ruku, uranjanje, polijevanje, privola, pomazanje)“. Tjelesnost je to koja je „neophodna jer ukorjenjuje sakrament ne samo u ljudskoj povijesti, nego također, temeljnije, u simboličkom poretku stvaranja i vodi ga natrag do otajstva Utjelovljenja Riječi i Otkupljenja koje je ona donijela“. Što se tiče forme sakramenta, ona je „sastavljena od riječi, koja materiji daje transcendentno značenje, preobražavajući uobičajeno značenje materijalnog elementa i čisto ljudsko značenje izvršene radnje. Ta riječ uvijek se u različitim stupnjevima nadahnjuje iz Svetoga pisma, ima svoje korijene u živoj crkvenoj Predaji i autoritativno ju je definiralo Učiteljstvo Crkve“. Stoga materija i forma nikada nisu ovisili „niti mogu ovisiti o volji pojedinca ili pojedine zajednice“.
Ne može se mijenjati
U dokumentu se ponavlja da je „za sve sakramente, u svakom slučaju, uvijek bilo potrebno poštivanje materije i forme za valjanost slavlja, sa sviješću da proizvoljne izmjene jednoga i/ili drugoga – čija se težina i obezvrjeđujuća sila moraju povremeno provjeravati – ugrožavaju djelotvorno udjeljivanje sakramentalne milosti, s očitom štetom za vjernike“. Ono što se čita u proglašenim liturgijskim knjigama mora se vjerno obdržavati, a da se „ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja“. Jer ako se riječi ili materija mijenjaju, sakramenta nema. U tom pogledu, u bilješci 31 ovog dokumenta, napravljena je značajna razlika između zakonitosti i valjanosti, objašnjavajući da je „svaka izmjena formule sakramenta uvijek ozbiljno nedopušten čin“, čak i ako je nešto minimalno što ne mijenja izvorno značenje i ne čini ga nevažećim. Promjena bitnih elemenata za slavlje sakramenta također unosi „sumnju u stvarnu nakanu službenika, poništavajući valjanost sakramenta koji se slavi“.
Umijeće slavljenja
Liturgija dopušta raznolikost koja Crkvu čuva od „krute uniformnosti“. Upravo kako stoji u koncilskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium. Ali ta raznolikost i kreativnost koje pogoduju većoj razumljivosti obreda i aktivnom sudjelovanju vjernika ne mogu se odnositi na ono što je suštinsko u slavljenju sakramenata. „Čini se sve žurnijim – stoji potom u izjavi – razviti umijeće slavljenja koje, držeći distancu i od krutog rubricizma i od neobuzdane mašte, vodi do discipline koju treba poštovati, upravo kako bismo bili autentični učenici.” Tekst sadrži ovaj citat pape Franje: „Ne radi se o tome da moramo slijediti liturgijski bonton: radi se nadasve o 'disciplini' – u smislu koji je upotrijebio Guardini – koja nas, ako se promatra s autentičnošću, oblikuje: to su geste i riječi koje unose red u naš unutarnji svijet čineći da iskusimo osjećaje, stavove i ponašanja. One nisu najava ideala na kojima se nastojimo inspirirati, nego su radnja koja uključuje tijelo u njegovoj cjelovitosti, odnosno u njegovom biću kao jedinstvu duše i tijela”.
Čuvati bogatstvo sakramenata
„To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.“ (2 Kor 4,7). U zaključcima, dokument Dikasterija za nauk vjere navodi riječi svetog Pavla, antitezu koja se koristi „kako bi se naglasilo kako se uzvišenost Božje moći otkriva kroz slabost njegove službe navjestitelja te također dobro opisuje što se događa u sakramentima. Cijela je Crkva pozvana čuvati bogatstvo sadržano u njima, tako da prvenstvo Božjeg spasenjskog djelovanja u povijesti nikada ne bude zamračeno, čak ni krhkim posredovanjem znakova i gesta vlastitima ljudskoj naravi“.
(Pope – am)
