Blagoslov, pastoralno obraćenje i rizik želje da se sve kodificira
Andrea Tornielli
Za tri mjeseca papa Franjo ulazi u dvanaestu godinu svog pontifikata. Pontifikat je to koji je od početka obilježen zahtjevom za „pastoralnim obraćenjem“, kako čitamo u Evangelii gaudium, apostolskoj pobudnici koja prati smjer učiteljstva sadašnjeg Rimskog biskupa.
Franjo jasno ističe da ne živimo u epohi promjena nego u promjeni epoha. Kao što je Rocco Buttiglione već naglasio na stranicama Popea, komentirajući nedavnu deklaraciju koja otvara mogućnost spontanih i neliturgijskih blagoslova neregularnim parovima, uključujući i istospolne, prije pedesetak godina homoseksualne osobe bile su izrazito protiv braka. Danas, barem u mnogim slučajevima, to više nije slučaj. Iako je – razumljivo – medijska pozornost usmjerena na homoseksualne parove, deklaracija koju je ovih dana objavio Dikasterij za nauk vjere govori o parovima koji ne žive u skladu s moralnim normama Crkve. Ne ulazeći u statistiku, može se reći da su to većinom parovi koje čine muškarac i žena koji žive zajedno bez braka. Ne morate biti sociolog da shvatite kakva se epohalna promjena dogodila posljednjih desetljeća: pad vjerskih i građanskih brakova, eksponencijalni rast kohabitacije (također kod onih koji su odgajani u vjeri).
Pastoralno obraćenje o kojem Papa govori nije nadoknađivanje, jednostavna prilagodba rasporeda, neka mala prilagodba struktura. To je nešto dublje, što dovodi u pitanje odgovornost svih, a posebno zaređenih službenika. Etimološko značenje riječi „obraćenje“ je „postati drugačiji“, „okrenuti se prema nekome ili nečemu“, „promijeniti smjer“. Pastoralno obraćenje o kojem Franjo govori poziv je na radikalnu promjenu svjetonazora i mentaliteta, ne u smislu da se razvodnjavanjem kršćanske poruke nekako prilagodimo svjetovnom mišljenju, nego upravo suprotno. Poziv je to da oživimo evanđeoski navještaj, usredotočujući se na ono suštinsko, na kerigmu, znajući da sve češće imamo posla sa sugovornicima koji to više ne poznaju. Znajući da moramo izaći, riskirati, upoznati ljude bez predrasuda, saslušati prije osuđivanja i ne čekati da nas ljudi dođu tražiti. Slika Crkve kao „poljske bolnice“, tako draga Petrovom nasljedniku, učinkovit je primjer. Korijen pastoralnog obraćenja je duboko evanđeoski: Isus nas je pozvao da ne sudimo da ne bismo bili osuđeni, da se ne usredotočimo na trun u oku osobe ispred nas, zaboravljajući brvno u našem vlastitom. Isus je preokrenuo religijsku logiku i norme svoga vremena time što je prvi susretao nedodirljive i javne grešnike.
Svrha pastoralnog obraćenja samo je jedna, a to je ona koja objašnjava postojanje Crkve: poslanje, misija. Odnosno svjedočanstvo beskrajne ljubavi milosrdnog Boga koji radije grli nego sudi i koji nam dolazi ususret da nas pridigne samo ako mu to dopustimo, makar za time samo imali želju.
Postoji još jedna odlučujuća riječ, vezana uz promjenu vremena, uz pastoralno obraćenje i misijsku opciju. To je „razlučivanje“. Središnja je to riječ također u doktrinarnoj izjavi Dikasterija za nauk vjere o blagoslovima. U dokumentu, koji ponavlja da se doktrina o braku ne mijenja i da Crkva smatra dopuštenima samo spolne odnose između muškarca i žene koji su u braku, jasno se kaže ne samo da valja izbjegavati svaku ritualizaciju, svako kreiranje liturgije ili para-liturgije za blagoslov „neredovitih“ parova, ali i to da ne treba očekivati daljnje „upute“ na tu temu. Upravo zato što je prepušteno razlučivanju zaređenih službenika.
To je križ i odgovornost koja teži na plećima svećenika, pozvanih preuzeti ljudske drame, pozvanih slušati njihove priče, pozvanih ih pratiti korak po korak prema potpunom razumijevanju Božjeg plana za njihov život. Riječ je o izrazito misijskoj djelatnosti. Zamišljati „prebaciti“ teret razlučivanja na priručnik, manual ili unaprijed utvrđeni blagoslov značilo bi upasti u kazuistiku.
Naravno, lakše bi bilo imati priručnik u kojem je sve jasno, definirano, strukturirano i detaljno analizirano. Ali ne može postojati priručnik koji bi mogao sagledati raznolikost drama, osobnih priča i situacija.
Papa Franjo je u svom božićnom pozdravnom govoru Kuriji rekao: „Razlučivanje je važno za sve nas, ovo umijeće duhovnog života koje nas lišava tvrdnje da već sve znamo, rizika da mislimo da je dovoljno primijeniti pravila, kušnje da tek nastavimo... jednostavno ponavljajući obrasce, ne uzimajući u obzir da nas Božje otajstvo uvijek nadilazi i da ljudski životi i stvarnost koja nas okružuje jesu i uvijek ostaju superiorni idejama i teorijama“. Jer „za ljubav je potrebna hrabrost“.
Kršćanska vjera, ponovio je Franjo, „ne želi potvrđivati naše sigurnosti, voditi nas da se smirimo u lakim vjerskim izvjesnostima ili nam dati brze odgovore na složene probleme života“. Bog Isusa Krista nas „vodi na put, izvodi nas iz naših sigurnosnih zona, propituje našu stečevinu i upravo nas na taj način oslobađa, preobražava“.
Zasigurno nas deklaracija o blagoslovima propituje, potresa, tjera da napustimo „zone sigurnosti“. Cilj je upoznati ljude tamo gdje žive i kako žive, a ne kako bismo mi željeli da žive, kako ne bi ugasili tinjajuće svjetlo pred molbom za blagoslovom, odnosno molbom za pomoć od Boga.
(Pope – at; bj)
