蜜桃交友

Marito Mihovil Letica

Proteklih dana obilje啪ili smo svetkovinu Svih svetih i Du拧ni dan. Svetkovinom Svih svetih slave se u Katoli膷koj Crkvi svi svetci: i òn墨 kanonizirani i òn墨 koji to jo拧 nisu, ali su svojim 啪ivotom zavrijedili svetost. Posrijedi je blagdan zajedni拧tva nebeske i zemaljske Crkve.

Svetaca je doista mnogo, kako to svjedo膷i sveti Ivan, u 膷ijemu 鈥淥tkrivenju鈥� 膷itamo: 鈥淣akon toga vidjeh: eno velikoga mno拧tva, 拧to ga nitko ne moga拧e izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Vi膷u iza glasa: / 鈥楽pasenje Bogu na拧emu / koji sjedi na prijestolju / i Jaganjcu!鈥欌�� (Otk 7,9-10).

膶ovjek 鈥� koji je povla拧teno stvorenje jer ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku 鈥� u isti je mah jedino smrtno bi膰e svjesno svoje vremenitosti i prolaznosti, nenu啪nosti i smrtnosti. Pred 膷ovjeka izranjaju i nadilaze ga misterij, strah i nada. Pri tome je najva啪nija nada, kr拧膰anska nada, koja je znatno vi拧e od optimizma. Jer optimizam se啪e do ovozemaljskih horizonata, a nada se prote啪e onkraj nebeskih perspektiva. U tome pogledu smrt i rastanak ne trebaju biti obilje啪eni o膷ajem, nego no拧eni 鈥� u toplini Bogu predanoga ljudskog srca 鈥� tugom ponad koje stoji nada i natkriljuje ju vjerom kao svojom sestrom. Nada je u vlastitoj bîti metafizi膷ka kategorija koja 膷ovjeka pokre膰e ne samo transcendencijom 鈥減rema naprijed鈥� nego i transcendencijom 鈥減rema gore鈥�. Gabriel Marcel, francuski egzistencijalisti膷ki filozof kr拧膰anskoga nadahnu膰a, odredio je nadu kao 鈥渁kt duhovnoga do啪ivljavanja kojim otkrivamo dubine du拧e鈥�.

U svojemu poimanju i do啪ivljavanju smrti, 膷ovjek osje膰a zebnju i strah ne samo zbog svijesti o nu啪nosti vlastite smrti nego i smrti drugih, svojih bli啪njih, onih koje ljubi, te u njihovoj smrti i sâm na posve odre膽eni na膷in umire. Susret sa smr膰u drage osobe toliko je potresno iskustvo da mo啪e kao zatorni vihor opusto拧iti 膷ovjekovu du拧u. Time prouzro膷enu malodu拧ju i o膷aju nisu se uspijevali othrvati ni svetci. Tako je sveti Aurelije Augustin, znameniti filozof, teolog i crkveni otac, kada se nakon prijateljeve smrti na拧ao suo膷enim s nepovratnim i kona膷nim rastankom i onim bolnim 鈥渘ikad vi拧e鈥�, o膰utio prezir prema 啪ivotu. 鈥淥dasvud su ga o膷ekivale moje o膷i, ali njega ne bija拧e. Sve sam mrzio jer je sve bilo bez njega鈥︹��, napisao je Augustin u 鈥淚spovijestima鈥�. Zahva膰en iskustvom prijateljeve smrti, Augustin je doskora spoznao kako ga u bijedu nije sunovratila doti膷na smrt, nego da je i prije, bivaju膰i toga nesvjestan, 啪ivio u toj bijedi, tapkao u njezinoj tami, u slijepoj i posvema拧njoj navezanosti na ovozemaljsko, krhko i prolazno.

I naposljetku valja re膰i kako kr拧膰anski vjernik treba posti膰i mir u du拧i te se nadati pobjedi nad smr膰u i ulasku u vje膷ni, Bo啪jom milo拧膰u darovani 啪ivot 鈥� a razloge i motive za re膷enu nadu daju mu mnogobrojni biblijski citati, me膽u kojima i ovaj iz Psalma 62: 鈥淪amo je u Bogu mir, du拧o moja, / samo je u njemu spasenje. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: ne膰u se pokolebati鈥� (Ps 62,1-3).