蜜桃交友

vl膷. 沤eljko Lovri膰

ISUSE MOJ, DAJ DA PROGLEDAM

Mojim pokojnim prijateljima Jurici, Bojanu i Tomi - in memoriam

Te拧ko je uop膰e zamisliti ovakav vapaj, krik, glas gotovo o膷ajnika kojem sigurno nema pomo膰i niti lijeka, osobito u Isusovo vrijeme. Ali meni osobno nije bio: taj vapaj sam 膷uo nekoliko puta u svojem 啪ivotu ve膰 nekoliko puta i nisam ba拧 tada, u tom trenu znao prispodobiti ih tom slijepcu koji vi膷e: Sine Davidov, smiluj mi se. A vapaj je taj neki pu拧ten samo razli膷itog oblika: kod jednog na na膷in da je progovarao ti拧inom, nepodno拧ljivom ti拧inom koja je parala u拧i, drugi je bio izre膷en u konstantnom smijehu a tre膰i u pravom 鈥� pravom kriku, koji je nekoliko puta ispu拧ten pokraj mene i nisam znao da je taj slijepi pored mene ne samo Jurica, Bojan i Tomo, nego i ja. Ne do kraja izre膷en, ve膰 je taj krik trebao biti u meni dore膷en, trebao sam znati da sam ja, i ja slijep 鈥� zato 拧to nisam vidio da je taj vapaj: da progledam, glas upu膰en i meni. Prije nego 拧to je pozvan svaki od njih trojice od Gospodina, taj glas sam trebao prepoznati, 膷uti i pomo膰i pa sam slijepcem sada postao i ja!

Vapaja danas ima svuda oko nas, kao i onda, u Isusovo vrijeme. Vapaji se 膷esto skrivaju i na拧im du拧ama. Prolazimo na拧im mjestom, susre膰emo i gledamo ljude, ali ne vidimo u kakvom su stanju njihovi 啪ivoti, njihova srca, koja je njihova sljepo膰a i da je svaka ispru啪ena ruka prema nama zapravo ruka slijepca koji tra啪i da ga vodimo, da ga podignemo, da mu pomognemo i ako treba da se dogodi i 膷udo pa da progleda.

Ne mo啪e nitko od nas koji sebe smatramo zdravim, tobo啪e puni vjere i pouzdanja u Boga, odvratiti pogled i ne 膷uti vapaj nemo膰nika. Najmanje sada smjeram na sirota siromaha, pogled mi sada smjera na optere膰ene obiteljskim problemima, raspadnutim brakovima, razru拧enim prijateljskim odnosima, izdajstvima, progonjenima, neshva膰enima, poga啪enima, prenera啪enima i nesigurnima, naizgled situiranima a nesretnima鈥� onima koji su izgubili Boga ili Ga jo拧 nema u njihovim 啪ivotima, mlakima, zaplakanima, klaunovima i jokerima 鈥� moja misao me odvela u promi拧ljanju nad svim takvim sudbinama poput 啪ivota JURICE, BOJANA I TOME 鈥� do mene samoga. Slijepa i uboga starca Bartimeja, koji prvi mora zavapiti: Isuse moj, daj da progledam!

Rezultat moje sljepo膰e je njihova 啪ivotna nevolja, razo膷arani 膷ovjek i u kona膷nici da nam stvari bude malo bolje jasne: I TI 鈥� I JA.

Sva trojica mojih prijatelja kojih vi拧e nema znali su da postoji tamo neka crkva kao gra膽evina gdje su se mogli pomoliti, gdje su mogli slaviti sv. Misu, i na koncu ispustiti krik i vapaj du拧e u molitvi: Smiluj mi se! Ali prije nego 拧to su to mogli u膷initi, a nisu: taj krik, taj vapaj za pomo膰 鈥� 膷uo sam vrlo jasno, i jo拧 mi odzvanja, na vratima, na ulazu, ne Bo啪jega hrama nego hrama moje vlastite du拧e, pa sve vi拧e shva膰am da jedini Sudac, lije膷nik i tje拧itelj jest Gospodin, a slijepac, da 鈥� pravi slijepac 鈥� to sam ja鈥�