Život u prispodobama. Druga prispodoba - Sijač
Vlč. Branimir Jagodić
Gle, iziđe Ჹč sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.« I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« (Mk 4,3-9)
Kroz ovu prispodobu Isus nam nudi sliku koja ne samo da opisuje različite reakcije na Božju riječ već i poziva na osobno ispitivanje kakvo je tlo našega srca. Sjeme u prispodobi predstavlja Božju riječ, dok je Ჹč onaj koji tu riječ donosi i sije — u kontekstu kršćanskog života, to može biti Isus, ali i svaki vjernik koji prenosi Božju poruku. Tlo predstavlja ljudska srca i različite načine na koje ljudi prihvaćaju ili odbacuju poruku koju čuju. Prispodoba nudi četiri različite slike tla, kroz koje Isus ilustrira četiri različita odgovora na Božju riječ. Svako tlo, svaka slika, poziva nas da uvidimo svoje vlastite sklonosti i da postanemo svjesni prepreka koje mogu stajati na putu naše plodnosti u vjeri.
Prvo sjeme pada uz put, gdje su ga ptice brzo pojele. Ovaj tip tla simbolizira ljude koji čuju Božju riječ, ali je odmah izgube jer im se ona nije imala priliku ukorijeniti u srcu. To može biti zbog njihove nepažnje, površnosti, ili jednostavno zbog toga što su toliko okupirani svakodnevnim brigama da im Riječ Božja prolazi neopaženo. Takvi ljudi čuju poruku, ali ne razumiju njezinu važnost i dopuštaju da ih životne distrakcije odvoje od istine. Prva slika predstavlja opasnost površnosti. Danas živimo u vremenu kada informacije dolaze brzo, kroz medije, društvene mreže i neprestanu povezanost s vanjskim svijetom. U tom vrtlogu, često nam nedostaje prostora za tišinu i dublje promišljanje. Naša srca postaju poput tvrdog tla uz put — povijena, sklona odbijanju i brzom gubitku onoga što je vrijedno. Ova prva slika poziva nas da se zapitamo: koliko smo često površni prema Božjoj riječi? Dopuštamo li da Riječ tek tako prođe pokraj nas bez ozbiljnog razmišljanja i primjene iste?
Drugo sjeme pada na kamenito tlo, gdje nema dubine zemlje, pa sjeme brzo niče, ali isto tako brzo usahne jer korijenje nije moglo dublje prodrijeti. Ovaj tip tla simbolizira ljude koji s entuzijazmom prihvaćaju Božju riječ, ali nemaju dubokih korijena u vjeri. Kada naiđu poteškoće, kušnje ili protivljenja, oni brzo posustanu. Prvi su u redu kada je sve lako i bez poteškoća, no njihova vjera nije dovoljno utemeljena da bi ih održala u trenucima patnje ili izazova. Ova druga slika upozorava nas na opasnost površne pobožnosti i kratkotrajnog zanosa. U trenucima nadahnuća, osoba može osjećati radost zbog otkrivenja Božje riječi, ali bez strpljenja i produbljene veze s Bogom, takva vjera brzo slabi. Svi se možemo naći u situaciji kada nam je vjera plitka i krhka, kada se nadamo samo lakom i brzom ispunjenju bez pravog suočavanja s teškoćama i dubljim razumijevanjem žrtve koju vjera često zahtijeva. Prispodoba nas tako poziva da preispitamo kakvo je naše "tlo". Je li naša vjera dublje ukorijenjena ili se temelji samo na kratkotrajnim emocijama koje nestaju kada naiđemo na prve prepreke?
Treće sjeme pada među trnje koje brzo raste i guši biljku, sprečavajući je da donese plod. Ovo tlo predstavlja ljude koji čuju Božju riječ, ali je brige ovog svijeta, zavodljivost bogatstva i užitci života uguše, te tako ne uspijevaju donijeti plodove. U današnjem svijetu, kada su materijalne vrijednosti, uspjeh i društveni status visoko cijenjeni, lako je izgubiti fokus na onome što je zaista važno. Trnje predstavlja sve ono što nas odvraća od života u skladu s Božjom riječju. Ova treća slika posebno odražava iskušenja modernog života, gdje se susrećemo s nesagledivim brojem ponuda i iluzija koje obećavaju sreću. Brige oko posla, financija, imovinskog statusa, ili želje za stalnim dokazivanjem lako mogu ugušiti duhovnu dimenziju našeg života. Trnovito tlo simbolizira srce koje jest otvoreno Božjoj riječi, ali koje se lako preoptereti brigama i privlačnostima ovoga svijeta, zbog čega Božja riječ u njemu ne može rasti i donositi plodove. Ova slika nas poziva da se zapitamo: dopuštamo li da trnje briga i svjetovnih želja guši Božju prisutnost u našem životu? Koliko smo uistinu slobodni od okova materijalnog i onoga što nam svijet nameće?
Na kraju, dio sjemena pada na plodno tlo koje donosi plodove: trideseterostruke, šezdeseterostruke, pa čak i stostruke. Ovo tlo predstavlja ljude koji ne samo da čuju Božju riječ, već je prihvaćaju i žive po njoj, dopuštajući joj da raste i donosi plodove u njihovim životima. Oni su otvoreni za Božje djelovanje i strpljivi su, svjesni da vjera zahtijeva njegovanje i pažnju. Njihova spremnost da puste korijenje, da prodube vjeru i da se posvete duhovnom rastu donosi plodove koji se ne mogu mjeriti materijalnim bogatstvom. Ovaj posljednji dio prispodobe najviše odražava ideal vjerničkog života. Plodno tlo nije samo sposobno primiti sjeme, već ga i razviti. Ono je dovoljno duboko da podrži korijenje, a dovoljno čisto da sjeme može slobodno rasti. Plodno tlo je srce koje je spremno prihvatiti Božju riječ, koje se čuva od svega što bi moglo oslabiti vjeru i koje se redovito njeguje kroz molitvu, sakramente, djela ljubavi i zajedništvo s drugima.
Prispodoba o Ჹču poziva na osobno ispitivanje našeg odnosa prema Božjoj riječi. Ova prispodoba nije statična slika, već dinamičan poziv na promjenu. U stvarnosti, naše srce nije jedno "tlo", nego može prolaziti kroz sve četiri faze. Ponekad možemo biti poput tla uz put, ponekad plitko ukorijenjeni na kamenitom tlu, ponekad opterećeni brigama i žudnjama poput trnja, dok u rijetkim trenucima uspijevamo biti plodno tlo koje donosi plodove. Prispodoba nas poziva da prepoznamo u kojoj se fazi nalazimo i da učinimo sve kako bi naše srce postalo plodno tlo.
Isusova prispodoba o Ჹču ne nudi samo dijagnozu, već i lijek. Kada prepoznamo da smo postali kamenito tlo, pozvani smo produbljivati vjeru kroz proučavanje Božje riječi i sakramentalni život. Kada uočimo da trnje briga guši našu vjeru, pozvani smo na oslobađanje i povjerenje u Božju providnost. U tome se očituje snaga i živost kršćanskog života, jer Bog nas neprestano poziva na obraćenje i rast, na to da uvijek iznova radimo na svojoj vjeri kako bi ona mogla iznjedriti plodove koji će donijeti dobro ne samo nama, već i svijetu oko nas.