Klimatske promjene i stajalište crkvenoga učiteljstva, osobito pape Franje, o tim problemima
Marito Mihovil Letica
Uvriježilo se mišljenje da Britanci osobito često, znatno češće od drugih, u svakidašnjoj konverzaciji govore o vremenu, o suncu i vjetru, kiši i snijegu, o svim mogućim vremenskim prilikama odnosno neprilikama.
No, kako izgleda po svemu, taj britanski primat ubrzano se mijenja, a razlog su – banalno ali istinito rečeno – posvuda uočljive klimatske promjene. Cijeli naš planet sve je više zahvaćen promjenama vremena koje nije moguće zanemariti, nemoguće je o njima šutjeti. Primijetimo da se do prije nekoliko godina u medijima govorilo o “globalnom zatopljenju”, a onda je to zamijenjeno neodređenijim i obuhvatnijim pojmom “klimatske promjene”.
U taj se pojam mogu prikladno smjestiti i nagla zahladnjenja, a takvo je, nakon temperaturâ od 30 i više stupnjeva nesvojstvenih za početak rujna, zahvatilo prije koji dan Hrvatsku, pa svjedočismo vremenu kakvo priliči listopadu ili čak studenomu.
Bilo kako bilo, klima se mijenja i čovječanstvo se treba odgovornije odnositi prema svojemu planetu Zemlji. Brinući se za dobro okoliša, čovjek se time brine ne samo za vlastito dobro nego i za dobro šire zajednice, za opće dobro.
Od osobite je važnosti pri tome zamijetiti da se promjene u odnosu prema ekološkim problemima i izazovima zrcale i u socijalnome nauku Katoličke Crkve. U središtu pozornosti dotičnoga nauka donedavno su bili čovjek kao osoba, društvo, ponajvećma čovjekov rad, društvena pravednost i razvoj društva, odjelotvorenje načelâ solidarnosti i supsidijarnosti itd. – a tek se rubno, u sklopu drugih tema, crkveno učiteljstvo u dokumentima dohvaćalo povezanosti i međuzavisnosti čovjeka kao biološke vrste i sve ugroženijega prirodnog okoliša, koji mu je stanište, obitavalište ili dom.
Od enciklike “Mater et magistra”, što ju je papa Ivan XXIII. objelodanio 1961. te ovaj dokument uvriježeno i opravdano smatraju polazištem crkvenoga naučavanja o ekološkim problemima, gotovo svi sljedeći pape – Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. (uz iznimku kratkotrajnoga jednomjesečnog pontifikata Ivana Pavla I.) – spominjali su, manje ili više izričito, brojna ekološka pitanja te pokazivali orijentire za oblikovanje prikladnih i svrhovitih odgovora.
No tek je papa Franjo u dokumentu “Laudato si′: Enciklici o brizi za zajednički dom” godine 2015. ponudio višeaspektno razrađen koncept integrativne ekologije, u okrilju koje cijela Zemlja, sav stvoreni svijet zajedno s čovjekom, čini prošireno područje interesa i navlastite odgovornosti Katoličke Crkve. Dotična nas enciklika poziva da u okrilju ekološke dimenzije socijalnoga nauka Crkve djelotvorno reaktualiziramo poruke svetopisamskih tekstova iz “Knjige Postanka”, u njoj sadržanih izvještaja o stvaranju koji nam poručuju da se ljudski život temelji na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa Zemljom.
Važno je ovdje istaknuti da Enciklika “Laudato si′” ne prihvaća neke agresivne ekologističke ideologije koje u središte stavljaju prirodu bez čovjeka, pri čemu o ljudima govore kao o “virusima” i “parazitima” te zagovaraju smanjenje ljudske populacije jer, kako ističu, ljudi napučenošću doprinose zagađenju okoliša na planetu Zemlji. Za razliku od toga, papa Franjo u enciklici “Laudato si′” postavlja čovjeka u središte i tako promiče novi antropocentrizam – odvagnut, umjeren i jasno usmjeren – kojemu je izvor i uvir u Bogu Stvoritelju, pa je povrh svega riječ o posve određenome obliku teocentrizma, obilježenu djelotvornom brigom za sve stvoreno.
