Fra Ivan 艩ar膷evi膰: Mane i vrline. Razboritost
Fra Ivan 艩ar膷evi膰
膶ovjekova moralnost se vodi glavnim ciljem da 膷ini dobro, a izbjegava zlo. Da bi razlikovao dobro od zla, 膷ovjek je obdaren krepo拧膰u razboritosti. Ona je izvor i uzrok svih ljudskih kreposti i upravlja njima. Stari su razboritost nazivali kormilom kreposti (auriga virtutum) jer svim krepostima pokazuje put i na膷in njihova ostvarenja kao i njihovu mjeru. Razboritosti su sadr啪aj druge kreposti, ona ih oblikuje, ona je njihova unutarnja forma. Zato nema pravedna, jaka ni umjerena 膷ovjeka ako nije razborit. Nema kreposna 膷ovjeka ako nije razborit. Zato nije dovoljno za nekoga re膰i da je dobar ako njegova dobrota nije razborita. Dobar 膷ovjek, inzistirao je Toma Akvinski, mo啪e biti samo onaj koji je razborit.
No, danas kao i kod rije膷i krepost, sli膷no je i u razumijevanju razboritosti. Kao 拧to je iz na拧e komunikacije i prosudbe moralnosti 膷ovjeka i njegova 膷ina i拧膷ezla rije膷 krepost, sli膷no je i s razborito拧膰u. Nije pote拧ko膰a u tome 拧to se razboritost izjedna膷uje s mudro拧膰u, jer se te dvije zbilje doista i izjedna膷uju, nego 拧to im se i u na拧e vrijeme daje suprotno zna膷enje. Mudrim ili razboritim 膷ovjekom progla拧ava se onoga koji je snala啪ljiv, koji je prepreden i lukav, onoga koji spletkari i taktizira, koji gleda samo svoju korist i kako da se izvu膷e da ne djeluje pravedno ni odlu膷no, koji je "politi膷ki korektan", dakle, da ne ka啪e i ne 膷ini potpunu istinu, koji u kona膷nici sve 膷ini da izbjegne moralno obvezuju膰e djelovanje. A razboritost je upravo bit moralnosti, prakti膷ni razum kojim 膷ovjek iz mudro ste膷enoga iskustva, nakon 拧to je temeljito razmislio i sagledao, reflektirao konkretnu situaciju, nakon 拧to ju je prosudio, prakti膷no djeluje na tu situaciju, mijenja je u skladu s istinom i dobrom.
Razboritost je prakti膷na mudrost. Ona se, dakle, vodi glavnim ciljem, 膷injenjem dobra, ali taj cilj potvr膽uje prakti膷nom odlukom kroz siguran sud savjesti u konkretnoj prilici. Krepost razboritosti je mjera htijenja i djelovanja 拧to zna膷i da nije dovoljno imati samo dobre namjere, nije dovoljno pred o膷ima imati samo glavni cilj, nego se razboritost ostvaruje u primjerenom tra啪enju istine i pravde u konkretnoj situaciji, te u pronala啪enju na膷ina i putova kako da se ta istina ostvari (J. Pieper). Nije, dakle, rije膷 samo o spoznajnoj razini istine, nego, kako Pismo i nagla拧ava, u "膷injenju" istine.
Razboritost je prakti膷ni um koji poduzima tri koraka koji se izme膽u sebe pro啪imaju (W. J. Hoye). Ponajprije razboritost uklju膷uje objektivno spoznavanje zbilje, konkretne uvide u uzroke i razloge pojedine situacije. Pritom uvijek postoji opasnost da se ta realnost sagledava s predrasudama, jer u nama postoji sklonost da stvarnost izobli膷ujemo, falsificiramo, da joj prilazimo s unaprijed donesenim stereotipima. Spoznajni korak u razboritom djelovanju tra啪i otvorenost, tra啪i uspore膽ivanje s prija拧njim iskustvom ili sa sli膷nim situacijama.
Tako膽er, da se dobro upozna situacija, razborit 膷ovjek se savjetuje s drugima, otvara se mudrijim od sebe, stru膷nijim mi拧ljenjima od svoga. Stari su govorili o va啪nosti pou膷ljivosti (docilitas). Nije razborit onaj koji u razmi拧ljanju nikoga ne slu拧a, koji se ne obazire na stavove drugih i koji ne sagledava stvarnost u svoj njezinoj slo啪enosti. Glupi i nervozni ljudi djeluju nerazborito i kada imaju visoke ciljeve pred sobom, kao primjerice pravdu. 膶esto misle da mogu glavom kroz zid, a nisu dobro sagledali sve okolnosti.
Nekada se dodu拧e tra啪i brzo djelovanje pa razboritost uklju膷uje pronicljivost. Pronicljivost je sastavnica razboritosti koja se ne zarobljava u duga razmi拧ljanja, suvi拧na doumljivanja i pretpostavke, u otezanja zbog la啪nih obzira ili nepotrebne opreznosti 拧to 膰e drugi misliti ili kakav 膰u ispasti. Razboritost se vodi zdravim oprezom, smanjivanjem rizika kao i dalekovidno拧膰u koja podrazumijeva odgovorno sagledavanje budu膰ih postupaka i posljedica svoje odluke i svoga djelovanja, ali sadr啪i samostalnost i odlu膷nost.
Nije, jasno, razborit 膷ovjek onaj koji je apsolutno siguran da je o svemu savr拧eno razmislio. Razboritost nije odsutnost svake sumnje i brige. Razborit 膷ovjek zadr啪ava poniznost, skromnost i otvorenost za korekcije. Onako kako je u 拧utnji slu拧ao mudrije od sebe, tako u svome razmi拧ljanju zadr啪ava suzdr啪anost, bira 拧to adekvatnije rije膷i da opi拧e situaciju u kojoj 啪eli djelovati, ali ga ta suzdr啪anost ne prije膷i da bude odlu膷an. Razborit 膷ovjek ako 啪eli biti integralan zna da ne mo啪e ostati samo na razmi拧ljanju. Punina njegove moralnosti treba se ostvariti u ostvarivanju istine kojom pobolj拧ava ili radikalno mijenja neprimjerenu, ponaj膷e拧膰e nepravednu situaciju. Zato razborit 膷ovjek, nakon 拧to je dobro pretresao, razmislio o svim okolnostima u kojima djeluje, nakon 拧to je saslu拧ao prijateljske savjete i kritike, nakon 拧to je mogu膰e objektivnijeg uvida u realnost, pravi drugi korak: donosi prakti膷ni sud o situaciji. Ta njegova prosudba je i dalje pokretana ciljem da 膷ini dobro i istinu.
Mnogo je ljudi koji ostaju samo na razmi拧ljanjima, 膷ak i sjajnim i to膷nim razmi拧ljanjima o stvarnosti, ali se ili ne usu膽uju ili izbjegavaju donijeti precizniju prosudbu o njoj. 膶esto se ka啪e da su takvi ljudi u kona膷nici bez svoga mi拧ljenja i stava. U praksi 膰e se onda naj膷e拧膰e prikloniti kolektivnom djelovanju ili mo膰nijima. Njihovo razmi拧ljanje ostaje besplodna misaona ekshibicija, glumljena i neodgovorna zabrinutost ili zabavno lakrdijanje nad situacijom.
* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan 艩ar膷evi膰, Mane i vrline, Franjeva膷ki samostan sv. Luke Jajce, Kr拧膰anska sada拧njost Zagreb, 2022.
