蜜桃交友

Fra Ivan 艩ar膷evi膰

Razborita 膷ovjeka rese dvije osobine: velikodu拧nost i poniznost. Velikodu拧nost je suprotna uskogrudnosti i sra膷unatosti. Poniznost je suprotna ta拧tini i 拧krtosti. Razborit 膷ovjek stavlja preda se uzvi拧ene ciljeve i njih 啪eli posti膰i uzvi拧enim sredstvima. Njegova odgovornost i ljubav prema ljudima nisu povr拧na filantropija, nego je to solidarnost, svjesno i promi拧ljeno skop膷ana s rizicima, i te拧kim rizicima. Jer ako se razboritost najvi拧e ostvaruje u pravednosti za druge, onda je razumljivo da zalaganje razborita 膷ovjeka protiv nepravde nanesene drugima ne mo啪e pro膰i bez muke, krivih optu啪bi i stradanja.

Velikodu拧nost razborita 膷ovjeka zna膷i da on ne kalkulira kako 膰e se izvu膰i od odgovornosti, ne upada u eti膷ki relativizam niti razvija intelektualne sumnje o unaprijed bezuspje拧nom vlastitom anga啪manu. Razborit 膷ovjek misli na posljedice svoga djelovanja, misli i na sebe, ali nije nehajan za druge ni za op膰e dobro. Upravo hrabro kontroliraju膰i svoje nasilje razvija vlastito poslanje koje ima po svome statusu, funkciji/slu啪bi ili svojoj karizmi u obitelji, stranci, zajednici, dru拧tvu tako da svoj interes podla啪e dobru drugih.

Kao i svakoj kreposti, ta拧tina je najve膰e isku拧enje i razboritosti. Razboritom 膷ovjeku vjerojatno i najvi拧e, jer ta拧tina je uz oholost najzamamnija mana odli膷nika. Ako se prepusti ta拧tini, razborit 膷ovjek se radikalno mijenja na gore, gotovo do neprepoznatljivosti. Umjesto negda拧nje opu拧tenosti, bogatstva duha, 拧irokih vizija i obzora, umjesto negda拧nje velikodu拧nosti i briljantnih razlikovanja, sve vi拧e upada u kontrolu svega oko sebe, u lukavstva i sitno膰e. Naime, ako razborit 膷ovjek, koji je posebno cijenjen me膽u ljudima upravo s te svoje kreposti, jer se razboritost s pravom uzdi啪e iznad drugih kreposti, popusti ta拧tini, onda umjesto hrabrosti za pravdu drugih biva sve vi拧e tjeskoban za svoj ugled i po拧tovanje u dru拧tvu, sve vi拧e gubi kontrolu nad sobom; iznena膽uje gubljenjem umjerenosti i priklanja se intrigama i zakulisnim spletkama 鈥� onome protiv 膷ega je nekada tako odlu膷no ustajao. Tako se najbolja vrlina 鈥� razboritost, preobra啪ava u prepredenost. A razborit 膷ovjek u svoju karikaturu.

Velikodu拧nost je lijek ta拧tini. Velikodu拧ni ljudi nisu rasipni, ali ni 拧krti. Stalo im je da njihovi bli啪nji rastu prema punini ljudskosti i po cijenu da oni ostanu sami i neshva膰eni. Tako je 膷inio Isus. Velikodu拧ne se ljude, me膽utim, zna odbacivati, progla拧avati nametljivima pa 膷ak i nasilnima, u svakom slu膷aju opasnima. Vi拧e nego zli, velikodu拧ni su ljudi smetnja onima kojima je ta拧tina zasjenila razbor pa autenti膷nu velikodu拧nost progla拧avaju pretjerivanjem. Od ljudi koji su nekada i sebi i drugima postavljali visoke kriterije, koji su uza se htjeli slobodne i samosvjesne sugovornike, ostala je samo vanjska lju拧tura, grozni膷ava briga za sebe i kru啪ok osrednjaka, me膽usobnih hvalisavaca ili lakrdija拧a.

Dok se velikodu拧nost razborita 膷ovjeka ogleda u te啪nji duha za visokim ciljevima i neslu膰enim mogu膰nostima ljudskosti, poniznost se o膷ituje u svijesti vlastitih granica, u svijesti da je 膷ovjek uvijek nedovr拧en i sklon grijehu i najve膰em zlu. Na啪alost, poniznost je u na拧oj duhovnosti poprimila krajnje iskrivljen pa i izopa膷en izraz. Poniznost kao masku rado koriste duhovno prepotentni, intelektualno nepo拧teni i vjerni膷ki primitivni ljudi. La啪na poniznost je sebi膷na udobnost 啪ivota, uzimanje sebe preozbiljno, bijeg od stvarnoga slu拧anja, uva啪avanja i slu啪enja drugima. La啪no ponizni nemaju tobo啪e pote拧ko膰a ni s vjerom u Boga ni s povjerenjem u ljude. Oni su "savr拧eni", samodovoljni i neupitni. Preziru duh i Bo啪je darove, skrivaju膰i se la啪no iza njih. Oni, kako isti膷e Toma Akvinski, gre拧nu nezahvalnost Bogu i ljudima progla拧avaju ponizno拧膰u. Razboritost bez poniznosti 膷ini od 膷ovjeka nezahvalna i stra拧ljiva 拧krtca.

U Svetom pismu, osobito u mudrosnoj literaturi, vjernik moli Boga za razbor. Nekada su na拧i stariji molili Boga da njihovoj djeci prosvijetli pamet, dadne 啪ivotne mudrosti. Stari zavjet izjedna膷ava razbor i mudrost. Isti膷e da je "po膷etak mudrosti strah Bo啪ji". Bogobojaznost je sastavnica biblijske vjere i ljudskosti. Mudrost koja proizlazi iz bogobojaznosti za biblijskoga vjernika vi拧e je od 啪ezla i prijestolja, od mo膰i i ugleda, vi拧e je i od zdravlja, ljepote i svjetlosti. Sa膷uvati razbor, zna膷ilo je sa膷uvati i vjeru i ljudskost.

Ako je po膷etak mudrosti prema starozavjetnom vjerniku bogobojaznost, za evan膽elja i novozavjetnoga vjernika punina 啪ivotne mudrosti je u nasljedovanju Isusa Krista. Apostol Pavao 膰e kazati da je vrhunac Bo啪je mudrosti Isusov kri啪, koji je za "redovne" vjernike sablazan, nepodno拧ljiva sramota i poraz, jer u Isusovu kri啪u za njih zapravo nema dovoljno 膷uda, nema dokaza Bo啪je svemogu膰nosti i pobjede nad neprijateljima. A za "redovne" mudre 鈥� nastavlja Pavao 鈥� Isusov je kri啪 ludost, jer je nerazborito, protivno mudrosti, tako nepromi拧ljeno i besmisleno zavr拧iti 啪ivot i to jo拧 za ljude, pa makar to bili i prijatelji. Jer tko je to doista vrijedan da se za njega netko 啪rtvuje i umre?

Od Golgote do danas Isusov kri啪, odnosno Raspeti Isus, ne prestaje biti provjera ljudskosti, ispit razboritosti 鈥� glavne ljudske kreposti.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan 艩ar膷evi膰, Mane i vrline, Franjeva膷ki samostan sv. Luke Jajce, Kr拧膰anska sada拧njost Zagreb, 2022.