蜜桃交友

Fra Ivan ?ar?evi?

Razborita ?ovjeka rese dvije osobine: velikodu?nost i poniznost. Velikodu?nost je suprotna uskogrudnosti i sra?unatosti. Poniznost je suprotna ta?tini i ?krtosti. Razborit ?ovjek stavlja preda se uzvi?ene ciljeve i njih ?eli posti?i uzvi?enim sredstvima. Njegova odgovornost i ljubav prema ljudima nisu povr?na filantropija, nego je to solidarnost, svjesno i promi?ljeno skop?ana s rizicima, i te?kim rizicima. Jer ako se razboritost najvi?e ostvaruje u pravednosti za druge, onda je razumljivo da zalaganje razborita ?ovjeka protiv nepravde nanesene drugima ne mo?e pro?i bez muke, krivih optu?bi i stradanja.

Velikodu?nost razborita ?ovjeka zna?i da on ne kalkulira kako ?e se izvu?i od odgovornosti, ne upada u eti?ki relativizam niti razvija intelektualne sumnje o unaprijed bezuspje?nom vlastitom anga?manu. Razborit ?ovjek misli na posljedice svoga djelovanja, misli i na sebe, ali nije nehajan za druge ni za op?e dobro. Upravo hrabro kontroliraju?i svoje nasilje razvija vlastito poslanje koje ima po svome statusu, funkciji/slu?bi ili svojoj karizmi u obitelji, stranci, zajednici, dru?tvu tako da svoj interes podla?e dobru drugih.

Kao i svakoj kreposti, ta?tina je najve?e isku?enje i razboritosti. Razboritom ?ovjeku vjerojatno i najvi?e, jer ta?tina je uz oholost najzamamnija mana odli?nika. Ako se prepusti ta?tini, razborit ?ovjek se radikalno mijenja na gore, gotovo do neprepoznatljivosti. Umjesto negda?nje opu?tenosti, bogatstva duha, ?irokih vizija i obzora, umjesto negda?nje velikodu?nosti i briljantnih razlikovanja, sve vi?e upada u kontrolu svega oko sebe, u lukavstva i sitno?e. Naime, ako razborit ?ovjek, koji je posebno cijenjen me?u ljudima upravo s te svoje kreposti, jer se razboritost s pravom uzdi?e iznad drugih kreposti, popusti ta?tini, onda umjesto hrabrosti za pravdu drugih biva sve vi?e tjeskoban za svoj ugled i po?tovanje u dru?tvu, sve vi?e gubi kontrolu nad sobom; iznena?uje gubljenjem umjerenosti i priklanja se intrigama i zakulisnim spletkama – onome protiv ?ega je nekada tako odlu?no ustajao. Tako se najbolja vrlina – razboritost, preobra?ava u prepredenost. A razborit ?ovjek u svoju karikaturu.

Velikodu?nost je lijek ta?tini. Velikodu?ni ljudi nisu rasipni, ali ni ?krti. Stalo im je da njihovi bli?nji rastu prema punini ljudskosti i po cijenu da oni ostanu sami i neshva?eni. Tako je ?inio Isus. Velikodu?ne se ljude, me?utim, zna odbacivati, progla?avati nametljivima pa ?ak i nasilnima, u svakom slu?aju opasnima. Vi?e nego zli, velikodu?ni su ljudi smetnja onima kojima je ta?tina zasjenila razbor pa autenti?nu velikodu?nost progla?avaju pretjerivanjem. Od ljudi koji su nekada i sebi i drugima postavljali visoke kriterije, koji su uza se htjeli slobodne i samosvjesne sugovornike, ostala je samo vanjska lju?tura, grozni?ava briga za sebe i kru?ok osrednjaka, me?usobnih hvalisavaca ili lakrdija?a.

Dok se velikodu?nost razborita ?ovjeka ogleda u te?nji duha za visokim ciljevima i neslu?enim mogu?nostima ljudskosti, poniznost se o?ituje u svijesti vlastitih granica, u svijesti da je ?ovjek uvijek nedovr?en i sklon grijehu i najve?em zlu. Na?alost, poniznost je u na?oj duhovnosti poprimila krajnje iskrivljen pa i izopa?en izraz. Poniznost kao masku rado koriste duhovno prepotentni, intelektualno nepo?teni i vjerni?ki primitivni ljudi. La?na poniznost je sebi?na udobnost ?ivota, uzimanje sebe preozbiljno, bijeg od stvarnoga slu?anja, uva?avanja i slu?enja drugima. La?no ponizni nemaju tobo?e pote?ko?a ni s vjerom u Boga ni s povjerenjem u ljude. Oni su "savr?eni", samodovoljni i neupitni. Preziru duh i Bo?je darove, skrivaju?i se la?no iza njih. Oni, kako isti?e Toma Akvinski, gre?nu nezahvalnost Bogu i ljudima progla?avaju ponizno??u. Razboritost bez poniznosti ?ini od ?ovjeka nezahvalna i stra?ljiva ?krtca.

U Svetom pismu, osobito u mudrosnoj literaturi, vjernik moli Boga za razbor. Nekada su na?i stariji molili Boga da njihovoj djeci prosvijetli pamet, dadne ?ivotne mudrosti. Stari zavjet izjedna?ava razbor i mudrost. Isti?e da je "po?etak mudrosti strah Bo?ji". Bogobojaznost je sastavnica biblijske vjere i ljudskosti. Mudrost koja proizlazi iz bogobojaznosti za biblijskoga vjernika vi?e je od ?ezla i prijestolja, od mo?i i ugleda, vi?e je i od zdravlja, ljepote i svjetlosti. Sa?uvati razbor, zna?ilo je sa?uvati i vjeru i ljudskost.

Ako je po?etak mudrosti prema starozavjetnom vjerniku bogobojaznost, za evan?elja i novozavjetnoga vjernika punina ?ivotne mudrosti je u nasljedovanju Isusa Krista. Apostol Pavao ?e kazati da je vrhunac Bo?je mudrosti Isusov kri?, koji je za "redovne" vjernike sablazan, nepodno?ljiva sramota i poraz, jer u Isusovu kri?u za njih zapravo nema dovoljno ?uda, nema dokaza Bo?je svemogu?nosti i pobjede nad neprijateljima. A za "redovne" mudre – nastavlja Pavao – Isusov je kri? ludost, jer je nerazborito, protivno mudrosti, tako nepromi?ljeno i besmisleno zavr?iti ?ivot i to jo? za ljude, pa makar to bili i prijatelji. Jer tko je to doista vrijedan da se za njega netko ?rtvuje i umre?

Od Golgote do danas Isusov kri?, odnosno Raspeti Isus, ne prestaje biti provjera ljudskosti, ispit razboritosti – glavne ljudske kreposti.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan ?ar?evi?, Mane i vrline, Franjeva?ki samostan sv. Luke Jajce, Kr??anska sada?njost Zagreb, 2022.