Aktualnost enciklike „Ecclesiam suam” 60 godina nakon objavljivanja
Andrea Tornielli
Dijalog „nije ohol, nije zajedljiv, nije uvredljiv. Njegov je autoritet nužan zbog istine koju razotkriva, zbog ljubavi koju širi, zbog primjera koji daje; nije zapovijed, nije nametanje. Miran je; izbjegava nasilje; on je strpljiv; on je velikodušan.” Tako je Pavao VI. napisao u svojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam, objavljenoj 6. kolovoza prije točno šezdeset godina. Ovih nekoliko riječi dovoljno je da se shvati iznimna važnost Montinijeve enciklike, koja je u cijelosti izašla u rukopisu iz njegova pera nešto malo više od godinu dana otkako je izabran za papu, u vrijeme trajanja Koncila.
Papa iz Brescie definirao je Isusovo poslanje kao „dijalog spasenja”, primijetivši da „nikoga nije fizički prisilio da ga dočeka; bio je to ogroman zahtjev za ljubavlju, koji je, ako je predstavljao ogromnu odgovornost za one kojima je upućen, ipak je ostavljao slobodu da na njega odgovore ili da ga odbiju.” Oblik je to odnosa koji otkriva „svrhu ispravnosti, poštovanja, simpatije, dobrote od strane onih koji ga uspostavljaju; isključuje apriornu osudu, uvredljive i uobičajene polemike, ispraznost beskorisnog razgovora”. Ne može se ne primijetiti jako velika udaljenost ovog pristupa od onoga koje toliko karakterizira digitalni dijalog od strane onih koji osuđuju sve i svakoga, koriste prijezirni jezik i čini se da trebaju „neprijatelja” da bi postojali.
Dijalog, koji je za Pavla VI. svojstven evanđeoskom navještaju, nema za cilj neposredno obraćenje sugovornika – obraćenje je uvijek djelo Božje milosti, a ne dijalektičke mudrosti misionara – i pretpostavlja „stanje duše onih koji… osjećaju da više ne mogu odvojiti vlastito spasenje od potrage za spasenjem drugih.” Ukratko, ne možemo se spasiti sami. Niti se možemo spasiti postavljanjem ograda ili zatvaranjem u utvrde odvojene od svijeta kako bismo se brinuli za „čiste” i izbjegli kontaminaciju.
Dijalog je „spoj istine s ljubavlju, razuma s ljubavlju”. To nije poništenje identiteta onih koji vjeruju da je za naviještanje evanđelja potrebno prilagoditi se svijetu i njegovim programima. Nije uzdizanje identiteta kao odvajanja onoga što nas tjera da gledamo s visoka na „druge”. „Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem se nalazi. Crkva postaje riječ; Crkva postaje poruka; Crkva postaje razgovor”, jer “i prije nego što mu se obrati, ili bolje rečeno da ga obrati, svijet joj se mora približiti i razgovarati s njom”. A svijet se, objašnjava Pavao VI., „ne spašava izvana”.
Ali prva enciklika pape Montinija već od svojih prvih riječi sadrži druge dragocjene naznake za vrijeme u kojem živimo. Ecclesiam suam, Crkva je „njegova”, ona pripada svom utemeljitelju Isusu Kristu. Nije „naša”, nisu je naše ruke izgradile, nije plod našeg umijeća. Njezina učinkovitost ne ovisi o marketingu, pažljivo osmišljenim kampanjama, publici ili mogućnosti punjenja stadiona. Crkva ne postoji jer je sposobna proizvesti velike događaje, medijske vatromete i strategije utjecaja.
Na svijetu je da kroz svakodnevno svjedočanstvo mnogih „siromašnih pomazanika”, obraćenih grešnika, učini vidljivom ljepotu susreta koji spašava i daje obzor nade. Na svijetu je da svima ponudi mogućnost susreta s Isusovim pogledom.
