蜜桃交友

Andrea Tornielli

Dijalog ?nije ohol, nije zajedljiv, nije uvredljiv. Njegov je autoritet nu?an zbog istine koju razotkriva, zbog ljubavi koju ?iri, zbog primjera koji daje; nije zapovijed, nije nametanje. Miran je; izbjegava nasilje; on je strpljiv; on je velikodu?an.” Tako je Pavao VI. napisao u svojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam, objavljenoj 6. kolovoza prije to?no ?ezdeset godina. Ovih nekoliko rije?i dovoljno je da se shvati iznimna va?nost Montinijeve enciklike, koja je u cijelosti iza?la u rukopisu iz njegova pera ne?to malo vi?e od godinu dana otkako je izabran za papu, u vrijeme trajanja Koncila.

Papa iz Brescie definirao je Isusovo poslanje kao ?dijalog spasenja”, primijetiv?i da ?nikoga nije fizi?ki prisilio da ga do?eka; bio je to ogroman zahtjev za ljubavlju, koji je, ako je predstavljao ogromnu odgovornost za one kojima je upu?en, ipak je ostavljao slobodu da na njega odgovore ili da ga odbiju.” Oblik je to odnosa koji otkriva ?svrhu ispravnosti, po?tovanja, simpatije, dobrote od strane onih koji ga uspostavljaju; isklju?uje apriornu osudu, uvredljive i uobi?ajene polemike, ispraznost beskorisnog razgovora”. Ne mo?e se ne primijetiti jako velika udaljenost ovog pristupa od onoga koje toliko karakterizira digitalni dijalog od strane onih koji osu?uju sve i svakoga, koriste prijezirni jezik i ?ini se da trebaju ?neprijatelja” da bi postojali.

Dijalog, koji je za Pavla VI. svojstven evan?eoskom navje?taju, nema za cilj neposredno obra?enje sugovornika – obra?enje je uvijek djelo Bo?je milosti, a ne dijalekti?ke mudrosti misionara – i pretpostavlja ?stanje du?e onih koji… osje?aju da vi?e ne mogu odvojiti vlastito spasenje od potrage za spasenjem drugih.” Ukratko, ne mo?emo se spasiti sami. Niti se mo?emo spasiti postavljanjem ograda ili zatvaranjem u utvrde odvojene od svijeta kako bismo se brinuli za ??iste” i izbjegli kontaminaciju.

Dijalog je ?spoj istine s ljubavlju, razuma s ljubavlju”. To nije poni?tenje identiteta onih koji vjeruju da je za navije?tanje evan?elja potrebno prilagoditi se svijetu i njegovim programima. Nije uzdizanje identiteta kao odvajanja onoga ?to nas tjera da gledamo s visoka na ?druge”. ?Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem se nalazi. Crkva postaje rije?; Crkva postaje poruka; Crkva postaje razgovor”, jer “i prije nego ?to mu se obrati, ili bolje re?eno da ga obrati, svijet joj se mora pribli?iti i razgovarati s njom”. A svijet se, obja?njava Pavao VI., ?ne spa?ava izvana”.

Ali prva enciklika pape Montinija ve? od svojih prvih rije?i sadr?i druge dragocjene naznake za vrijeme u kojem ?ivimo. Ecclesiam suam, Crkva je ?njegova”, ona pripada svom utemeljitelju Isusu Kristu. Nije ?na?a”, nisu je na?e ruke izgradile, nije plod na?eg umije?a. Njezina u?inkovitost ne ovisi o marketingu, pa?ljivo osmi?ljenim kampanjama, publici ili mogu?nosti punjenja stadiona. Crkva ne postoji jer je sposobna proizvesti velike doga?aje, medijske vatromete i strategije utjecaja.

Na svijetu je da kroz svakodnevno svjedo?anstvo mnogih ?siroma?nih pomazanika”, obra?enih gre?nika, u?ini vidljivom ljepotu susreta koji spa?ava i daje obzor nade. Na svijetu je da svima ponudi mogu?nost susreta s Isusovim pogledom.