蜜桃交友

Fra Ivan 艩ar膷evi膰

Najnaporniji i istodobno naj膷asniji je ljudski posao izgra膽ivati se u zrela 膷ovjeka: razborita i slobodna gospodara svojih misli i 啪elja, rije膷i i djela; istinita i pravedna u odnosima; hrabra i odmjerena u konfliktima; suosje膰ajna i solidarna prema obespravljenima; milosrdna prema slabima i gre拧nima; skromna u uspjesima; dostojanstvena u porazima; strpljiva i postojana u dilemama i krizama, patnjama i bolestima.

Velika prepreka u samoizgradnji su 膷ovjekove mane. Posebno su to ta拧tina i oholost, jer one 膷ovjeka uljuljavaju u osje膰aju savr拧enosti, maskiraju se i najuzvi拧enijim vrlinama. Nisu uvijek ta拧ti i oholi oni za koje se naj膷e拧膰e lijepe te etikete, nego 膷esto i oni koji misle da nisu. Nisu, primjerice, svi politi膷ari ta拧ti, niti su svi intelektualci oholi, premda su njihova elitisti膷ka zvanja i zanimanja vrlo podatna za te mane. Jer i onaj koji ne zna dobro govoriti, mo啪e biti ta拧tiji od dobroga govornika, budu膰i da misli da zna najbolje 拧utjeti. Nema, dakle, 膷ovjeka, nema ljudske osobine i vrline koja nije nagri啪ena ta拧tinom i oholo拧膰u. Zato su stari ta拧tinu i oholost stavljali na prvo ili na zadnje mjesto me膽u manama: u prvom slu膷aju kao izvor svih grijeha, u drugom kao manu savr拧enih, posljednju i najte啪u prepreku k punini ljudskosti.

Iako ih ne mo啪emo s precizno拧膰u razlikovati, jer su povezane i srastaju jedna u drugu, ipak ta拧tina i oholost nisu isto. I same rije膷i to ka啪u. 膶ini se da glavna razlika le啪i u tome 拧to je ta拧t 膷ovjek preosjetljiv za svoju veli膷inu. Dok se ohol toliko ne osvr膰e kakvo 膰e mi拧ljenje drugi imati o njemu, ta拧t je za to prekomjerno zabrinut. Oba su samoljubiva, ali dok se ta拧t vi拧e gleda u tu膽im o膷ima, ohol vidi samo sebe.

Ta拧tih i oholih ljudi prepuno je na vode膰im i odgovornim mjestima, jer misle da ljudska veli膷ina raste visinom pozicije i utjecaja. Osim nezasitna nagona za vladanjem i dominacijom, ta拧te i ohole povezuje hvalisanje. Pritom su oholi suvereniji od ta拧tih i uspje拧nije skrivaju svoju manu. Oholi su dominantniji i neovisniji, jer sami odlu膷uju komu 膰e pokloniti svoju pa啪nju. Vladaju i ta拧tima tako 拧to im laskaju o njihovoj veli膷ini koju ovi zapravo nemaju, a ta拧ti udvorni膷ki slu啪e oholima za mrvice njihovih pohvala.

Ta拧tina napastuje sve, i one koji uzmi膷u ta拧toj slavi, vladanju i samopokazivanju. I ru啪an i neuk mo啪e biti vrlo ta拧t. I kada odbija pohvale, kada se povla膷i u la啪nu poniznost. Ta拧tina po膷inje ve膰 zarana, pogre拧nim odgojem. Vrijeme je ne lije膷i i sa starenjem mo啪e samo osna啪ivati. Djecu se redovito preuveli膷ava, hvali u ne膷emu 拧to nisu dobro u膷inila; za kriterij dobrog pona拧anja postavlja im se samo vanjska potvrda, a ne unutarnja samostalnost, moralna vrednota i Bo啪ji zakon. Mnogi stariji su infantilni i nezreli, jer ta拧to o膷ekuju pohvale o svojoj vrijednosti, love priznanja za zasluge, i one davne, koje su bile uobi膷ajene, normalne, mo啪da i sitne ili uop膰e nisu neke zasluge.

Ta拧tina, kao i njezina ruska varijanta 鈥� sujeta, doslovno zna膷i ispraznost, praznu veli膷inu, nadimanje bezna膷ajnosti. Ni ta拧tina, kao ni druge mane, nikada ne ide sama. Ta拧t 膷ovjek redovito je zavidan, pun skrivene srd啪be i bijesa na lako膰u i opu拧tenost drugih. Omalova啪ava i prezire stvarne vrijednosti i veli膷ine. 沤ivi u proturje膷ju: nema samopo拧tovanja, a napuhuje svoju veli膷inu. Zato se dru啪i s onima koji se sli膷no precjenjuju, koji jadikuju da im nisu priznate vrijednosti i zasluge, koji u sli膷nom kompleksu nepotvr膽ena mesijanizma ne mogu prekora膷iti svoje granice, prihvatiti svoju realnost.

Ta拧t 膷ovjek 啪ivi privid i prijetvornost. Kad god pri膷a o sebi, o svojim poslovima, onda tu nema nikakvih problema, sve je sjajno, sve je najbolje. Za njega su problemi samo izvan njega, u drugima. Ta拧t boluje od osteoporoze, rekao bi papa Franjo. Sli膷an je truloj jabuci, crvenoj izvana, gnjiloj iznutra. Iznutra je anksiozan, nemiran i prazan, jer se hrani samo izvanjskim podra啪ajima, ljudskim pohvalama; 膷esto depresivan i samotni膷ki, jer nije izgradio autonomnu skalu vrednota ni unutarnju 膷isto膰u motivacija, niti umije u啪ivjeti se u stanje drugoga; gori od unutarnjeg zlopam膰enja i osvete, jer nije prihvatio svoja ograni膷enja i ne mo啪e priznati ni pohvaliti bolje od sebe; ne uvi膽a gdje grije拧i pa se ne zna pokajati ni tra啪iti opro拧tenje, a ni oprostiti.

Ta拧t 膷ovjek falsificira svoj 啪ivot u strahu od susreta sa sobom. Izbjegava svaki ozbiljan razgovor o sebi, jer se li拧io samorefleksije. Mo啪e razgovarati samo ako ga se hvali ili ako se kritizira one koji su njegovi protivnici. Ipak, rado govori o ljubavi, makar i povr拧no i lascivno, jer sluti da je ljubav doista pravi lijek ta拧tini. Glad za potvrdom i pohvalom pokazuje da je ta拧t 膷ovjek 啪eljan ljubavi, daleko vi拧e od ohola, ali ne uvi膽a da ga vlastito samoljublje prije膷i da prekora膷i granicu svoje ta拧te slave, da izi膽e iz sebe preuveli膷anog, da se zanije膷e u darivanju i po膷ne voljeti skrovito, sa 啪rtvom, bez o膷ekivanja samo ljudskih potvrda.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan 艩ar膷evi膰, Mane i vrline, Franjeva膷ki samostan sv. Luke Jajce, Kr拧膰anska sada拧njost Zagreb, 2022.