蜜桃交友

Fra Ivan ?ar?evi?

Najnaporniji i istodobno naj?asniji je ljudski posao izgra?ivati se u zrela ?ovjeka: razborita i slobodna gospodara svojih misli i ?elja, rije?i i djela; istinita i pravedna u odnosima; hrabra i odmjerena u konfliktima; suosje?ajna i solidarna prema obespravljenima; milosrdna prema slabima i gre?nima; skromna u uspjesima; dostojanstvena u porazima; strpljiva i postojana u dilemama i krizama, patnjama i bolestima.

Velika prepreka u samoizgradnji su ?ovjekove mane. Posebno su to ta?tina i oholost, jer one ?ovjeka uljuljavaju u osje?aju savr?enosti, maskiraju se i najuzvi?enijim vrlinama. Nisu uvijek ta?ti i oholi oni za koje se naj?e??e lijepe te etikete, nego ?esto i oni koji misle da nisu. Nisu, primjerice, svi politi?ari ta?ti, niti su svi intelektualci oholi, premda su njihova elitisti?ka zvanja i zanimanja vrlo podatna za te mane. Jer i onaj koji ne zna dobro govoriti, mo?e biti ta?tiji od dobroga govornika, budu?i da misli da zna najbolje ?utjeti. Nema, dakle, ?ovjeka, nema ljudske osobine i vrline koja nije nagri?ena ta?tinom i oholo??u. Zato su stari ta?tinu i oholost stavljali na prvo ili na zadnje mjesto me?u manama: u prvom slu?aju kao izvor svih grijeha, u drugom kao manu savr?enih, posljednju i najte?u prepreku k punini ljudskosti.

Iako ih ne mo?emo s precizno??u razlikovati, jer su povezane i srastaju jedna u drugu, ipak ta?tina i oholost nisu isto. I same rije?i to ka?u. ?ini se da glavna razlika le?i u tome ?to je ta?t ?ovjek preosjetljiv za svoju veli?inu. Dok se ohol toliko ne osvr?e kakvo ?e mi?ljenje drugi imati o njemu, ta?t je za to prekomjerno zabrinut. Oba su samoljubiva, ali dok se ta?t vi?e gleda u tu?im o?ima, ohol vidi samo sebe.

Ta?tih i oholih ljudi prepuno je na vode?im i odgovornim mjestima, jer misle da ljudska veli?ina raste visinom pozicije i utjecaja. Osim nezasitna nagona za vladanjem i dominacijom, ta?te i ohole povezuje hvalisanje. Pritom su oholi suvereniji od ta?tih i uspje?nije skrivaju svoju manu. Oholi su dominantniji i neovisniji, jer sami odlu?uju komu ?e pokloniti svoju pa?nju. Vladaju i ta?tima tako ?to im laskaju o njihovoj veli?ini koju ovi zapravo nemaju, a ta?ti udvorni?ki slu?e oholima za mrvice njihovih pohvala.

Ta?tina napastuje sve, i one koji uzmi?u ta?toj slavi, vladanju i samopokazivanju. I ru?an i neuk mo?e biti vrlo ta?t. I kada odbija pohvale, kada se povla?i u la?nu poniznost. Ta?tina po?inje ve? zarana, pogre?nim odgojem. Vrijeme je ne lije?i i sa starenjem mo?e samo osna?ivati. Djecu se redovito preuveli?ava, hvali u ne?emu ?to nisu dobro u?inila; za kriterij dobrog pona?anja postavlja im se samo vanjska potvrda, a ne unutarnja samostalnost, moralna vrednota i Bo?ji zakon. Mnogi stariji su infantilni i nezreli, jer ta?to o?ekuju pohvale o svojoj vrijednosti, love priznanja za zasluge, i one davne, koje su bile uobi?ajene, normalne, mo?da i sitne ili uop?e nisu neke zasluge.

Ta?tina, kao i njezina ruska varijanta – sujeta, doslovno zna?i ispraznost, praznu veli?inu, nadimanje bezna?ajnosti. Ni ta?tina, kao ni druge mane, nikada ne ide sama. Ta?t ?ovjek redovito je zavidan, pun skrivene srd?be i bijesa na lako?u i opu?tenost drugih. Omalova?ava i prezire stvarne vrijednosti i veli?ine. ?ivi u proturje?ju: nema samopo?tovanja, a napuhuje svoju veli?inu. Zato se dru?i s onima koji se sli?no precjenjuju, koji jadikuju da im nisu priznate vrijednosti i zasluge, koji u sli?nom kompleksu nepotvr?ena mesijanizma ne mogu prekora?iti svoje granice, prihvatiti svoju realnost.

Ta?t ?ovjek ?ivi privid i prijetvornost. Kad god pri?a o sebi, o svojim poslovima, onda tu nema nikakvih problema, sve je sjajno, sve je najbolje. Za njega su problemi samo izvan njega, u drugima. Ta?t boluje od osteoporoze, rekao bi papa Franjo. Sli?an je truloj jabuci, crvenoj izvana, gnjiloj iznutra. Iznutra je anksiozan, nemiran i prazan, jer se hrani samo izvanjskim podra?ajima, ljudskim pohvalama; ?esto depresivan i samotni?ki, jer nije izgradio autonomnu skalu vrednota ni unutarnju ?isto?u motivacija, niti umije u?ivjeti se u stanje drugoga; gori od unutarnjeg zlopam?enja i osvete, jer nije prihvatio svoja ograni?enja i ne mo?e priznati ni pohvaliti bolje od sebe; ne uvi?a gdje grije?i pa se ne zna pokajati ni tra?iti opro?tenje, a ni oprostiti.

Ta?t ?ovjek falsificira svoj ?ivot u strahu od susreta sa sobom. Izbjegava svaki ozbiljan razgovor o sebi, jer se li?io samorefleksije. Mo?e razgovarati samo ako ga se hvali ili ako se kritizira one koji su njegovi protivnici. Ipak, rado govori o ljubavi, makar i povr?no i lascivno, jer sluti da je ljubav doista pravi lijek ta?tini. Glad za potvrdom i pohvalom pokazuje da je ta?t ?ovjek ?eljan ljubavi, daleko vi?e od ohola, ali ne uvi?a da ga vlastito samoljublje prije?i da prekora?i granicu svoje ta?te slave, da izi?e iz sebe preuveli?anog, da se zanije?e u darivanju i po?ne voljeti skrovito, sa ?rtvom, bez o?ekivanja samo ljudskih potvrda.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan ?ar?evi?, Mane i vrline, Franjeva?ki samostan sv. Luke Jajce, Kr??anska sada?njost Zagreb, 2022.