蜜桃交友

Pravednost

Fra Ivan 艩ar膷evi膰

Pravda se prikazuje kao 啪ena koja u jednoj ruci dr啪i vagu, u drugoj ma膷 i s povezom je preko o膷iju. Zna膷ilo bi da ispravno odmjerava, istinito sudi i nepristrano donosi odluke. Budu膰i da je sve ljudsko dvozna膷no, ljudi pravdu izokre膰u. Ne mo啪emo ne primijetiti da neki ljudi na va啪nim mjestima sude pristrano, sebi ili svojima dopu拧taju sve, dok su slijepi za pravdu drugih, zakidaju ih u pravu. 膶ak je uzaludno upozoravati ih, jer su do te mjere slijepi i korumpirani da su istinu pretvorili u la啪, a pravdu u nepravdu.

Veliki nesporazumi i sukobi, podjele i te拧ka zla u pojedinim obiteljima, zajednicama, dru拧tvima i dr啪avama nastaju upravo kada se ne postupa pravedno, posebno ako pravdu ne tra啪e i ne 膷ine oni koji upravljaju zajednicom, oni koji imaju najve膰u mo膰 i odgovornost za druge. Ni拧ta toliko ne treba resiti oca, majku, u膷itelja, poglavara, biskupa, strana膷ke i narodne vo膽e i dr啪avnike kao razboritost i pravednost. Ako su poglavari i suci nerazboriti i nepravedni, onda se doga膽a najgora vrsta izopa膷enja, jer se tada 膷ovjek kojemu je nepravda u膷injena nema vi拧e komu ute膰i. "Najgore je kad se najbolji pokvari." Nema beznadnije situacije od one kada u nekoj zajednici ili dru拧tvu vladaju nepravedni zakoni ili nepravedni poglavari. Vlast u rukama nerazumna i nepravedna poglavara, sli膷no je ma膷u u ruci lu膽aka, govorio je Franjo Asi拧ki.

Dok je razboritost upravlja膷, kormilar svih kreposti, pravednost je sadr啪aj razboritosti i svih drugih kreposti. Pravednost je potpuna i savr拧ena krepost. Biblija inzistira na tome da je netko dobar, bogobojazan i svet, samo ako je pravedan. Za Bibliju pravednik je najsavr拧eniji 膷ovjek. Pravednost, dakle, obuhva膰a sva ljudska mi拧ljenja i sve ljudske postupke. Ona je do te mjere uzvi拧ena krepost da nema dobra 膷ovjeka, nema pobo啪na 膷ovjeka, nema vjernika ako nije pravedan, iako 鈥� i tu je iznimnost pravednosti 鈥� i zao 膷ovjek i bezbo啪nik mo啪e u膷initi pravedno djelo. Ta 膷injenica upravo svjedo膷i o posebnosti kreposti pravednosti.

Dok neke kreposti pripadaju unutarnjoj strukturi 膷ovjeka pojedinca, vanjsko 膷ovjekovo djelovanje pripada podru膷ju pravednosti. Zajedni膷ki 啪ivot se temelji na pravednosti, na pravednim zakonima i pravednim poglavarima. Pravednost je "urediteljica" ljudskoga zajedni拧tva. Zato za pravednost nije dostatan unutarnji 膷ovjekov stav, nakana i uvjerenje (habitus), ni samo volja da se 膷ini pravda, nego je presudno da se pravedno postupa u svim 膷inima i da se vr拧i pravda prema drugima.

Najjednostavniji opis pravednosti ka啪e da se pravednost izvr拧ava ako se "svakome dadne njegovo", ako se svakom dadne ono 拧to mu pripada (suum cuique). Bogu se iskazuje 拧tovanje (bogo拧tovlje), i to ne samo umom i srcem, ne samo u obredima, nego se prakti膷nim 啪ivotom Bogu potvr膽uje prvo mjesto. Ljudima se daje ono 拧to im pripada ponajprije iz dostojanstva koje imaju po stvorenosti od Boga. Ljudima smo, dakle, du啪ni tako膽er iskazivati 膷ast jer su Bo啪ja stvorenja, jer su po prirodi svi ljudi jednaki. Nepravda se 膷ini ako se ljude obe拧膷a拧膰uje u njihovu dostojanstvu, ako ih se kleve膰e i oduzima dobar glas, ako im se uskra膰uje ono 拧to im pripada. Pravednost je tako krepost koja se prije svega odnosi na dobro drugoga (bonum altrui), a dobro drugoga je njegovo dostojanstvo, zatim dio zajedni膷kog dobra koje ga sljeduje, novac i imanje, i sve ono 拧to mu prema zajedni膷kom dogovoru, zakonu ili uredbama pripada ili 拧to po pravu dijeli s drugima u obitelji, ve膰oj ili manjoj dru拧tvenoj ili religijskoj zajednici.

S pravom neki autori govore da je svaki 膷ovjek "du啪nik" Bogu i drugim ljudima, dok samo Bog nikomu ni拧ta nije du啪an. Svaki je 膷ovjek, naime, du啪an biti pravedan prema drugome. I kada je rije膷 o istini, du啪ni smo drugima istinu da bismo bili pravedni. Ne odnosi se, dakle, pravda samo na materijalno podru膷je, na pravednu raspodjelu imanja, novca, pravedne pla膰e... To proizlazi iz temeljne postavke da je krepostan 膷ovjek du啪an paziti na dostojanstvo drugoga, iskazati 膷ast njegovom stvorenjskom dostojanstvu.

Ondje gdje se krnji ili poni拧tava dostojanstvo 膷ovjeka, gdje se nekoga smatra manje vrijednim nego 拧to on vrijedi, ondje nastaju nepravde, plja膷kanje, orobljavanje, protjerivanje i ubijanje. U podno啪ju mnogih ljudskih zala, pogotovo ratova stoji izopa膷eni stav da drugi nisu jednakovrijedni, da su neljudi, nevrijedna ili subhumana bi膰a pa nije nikakvo zlo 鈥� smatraju ti opaki ljudi 鈥� oduzeti im ono 拧to im pripada ili ne dati im 拧to im po dostojanstvu, po pravu (i zakonu) pripada.

Krepost pravednosti po膷iva na ljudskom dostojanstvu koje je svakom 膷ovjeku zajam膷eno 膷injenicom stvorenosti ili neotu膽ivim individualnim pravima i slobodama. Pravednost ustvari po膷iva na drugosti drugoga. Tko se pona拧a pravedno prema drugome, on po拧tuje njegovu drugost i razliku 鈥� po拧tuje ono po 膷emu je svaki 膷ovjek ne拧to posebno na svijetu, nesvediv na stvar, na ideologiju, na kolektiv, na mene. Pravednost je temelj ljudskih odnosa, ugaoni kamen ure膽enja dru拧tvenoga 啪ivota.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan 艩ar膷evi膰, Mane i vrline, Franjeva膷ki samostan sv. Luke Jajce, Kr拧膰anska sada拧njost Zagreb, 2022.