Sinodalnost – obraćenje da bismo bili više misionari
Završni dokument o kojem se glasalo u subotu, odobren u svih svojih 155 paragrafa, objavljen je i neće postati predmetom Papine poslanice. Sveti Otac je odlučio da ga treba odmah dijeliti kako bi mogao nadahnuti život Crkve. „Sinodski proces ne završava završetkom skupštine, nego uključuje fazu provedbe“, istaknuto je. U Dokumentu se posebno mnogo traži od biskupa u pogledu njihove predanosti transparentnosti i odgovornosti dok se – kako je rekao također kardinal Victor Manuel Férnandez, prefekt Dikasterija za nauk vjere – radi na tome da se više prostora i više moći dadne ženama.
Dvije ključne riječi koje se ističu u tekstu – isprepletene perspektivom i prijedlogom obraćenja – jesu „odnosi“ kao način bivanja Crkvom, i „veze“ u znaku „razmjene darova“ među crkvama. Upravo su mjesne Crkve u središtu misionarskog obzora, koji je sâm temelj iskustva pluralnosti sinodalnosti. Značajan je i prijedlog iznesen u Dokumentu da se osigura da dikasteriji Svete Stolice mogu pokrenuti konzultacije „prije objavljivanja važnih normativnih dokumenata“.
Struktura dokumenta
Završni dokument sastoji se od pet dijelova (11). Prvi dio nosi naslov „Srce sinodalnosti“. Drugi dio „Zajedno, na Petrovoj lađi“ posvećen je obraćenju u odnosima koji izgrađuju kršćansku zajednicu i daju oblik poslanju prožimanjem poziva, karizmi i službi. Treći dio, „Na tvoju Riječ“ utvrđuje tri intimno povezane prakse: crkveno razlučivanje, procese donošenja odluka i kulturu transparentnosti, izvještavanja i evaluacijâ. Četvrti dio – „Obilan ribolov“ – ocrtava način na koji je moguće na nove načine njegovati razmjenu darova i prožimanje veza koje nas ujedinjuju u Crkvi, u vremenu u kojem se iskustvo ukorijenjenosti na jednome mjestu radikalno mijenja. Peti dio – „I ja šaljem vas“ – pomaže pogledati prvi korak koji treba poduzeti: brigu o formaciji svakoga u misijskoj sinodalnosti. Osobito se napominje da je razvoj Dokumenta vođen evanđeoskim govorom o uskrsnuću.
Rane Uskrsloga nastavljaju krvariti
Uvod dokumenta (1-12) odmah razjašnjava bît sinode kao "obnovljenog iskustva onoga susreta s Uskrslim koji su učenici iskusili u Cenakulu na uskrsnu večer" (1). „Razmišljajući o Uskrslome” – stoji u Dokumentu – „vidjeli smo i znakove Njegovih rana (...) koje i dalje krvare u tijelima mnoge braće i sestara, također i zbog naših grijeha. Gledanje u Gospodina ne udaljava nas od tragedijâ povijesti, već nam otvara oči da bismo prepoznali patnju koja nas okružuje i prodire u nas: lica djece prestravljenih ratom, plač majki, slomljeni snovi mnogih mladih, izbjeglice koje čekaju užasna putovanja, žrtve klimatskih promjena i društvenih nepravdi” (2).
Sinoda se, podsjećajući na "previše ratova" koji su u tijeku, pridružila "ponovnim apelima pape Franje za mir, osuđujući logiku nasilja, mržnje i osvete" (2). Nadalje, sinodski je put izrazito ekumenski – "usmjeren prema punom i vidljivom jedinstvu kršćana" (4) – i "istinski je čin daljnjeg prihvaćanja Drugoga vatikanskog sabora, produžujući njegovo nadahnuće i ponovno ga pokrećući u današnjem svijetu proročkom snagom" (5). Nije sve bilo lako, prepoznaje se u Dokumentu: "Ne skrivamo činjenicu da smo osjetili teškoće i otpor prema promjenama te iskušenje da dopustimo da naše ideje prevladaju nad slušanjem Božje riječi i prakticiranjem razlučivanja" (6) .
Srce sinodalnosti
Prvi dio Dokumenta (13-48) otvara zajedničko razmišljanje o "Crkvi, narodu Božjem, sakramentu jedinstva" (15-20) i o "sakramentalnim korijenima naroda Božjega" (21-27). Činjenica je da je, upravo "zahvaljujući iskustvu posljednjih godina", značenje pojmova "sinodalnost" i "sinodski" "bolje i temeljitije shvaćeno i više življeno" (28). "Ti su se pojmovi sve više povezivali sa željom za Crkvom koja je bliža ljudima i koja se više odnosi na njih, koja je dom i Božja obitelj" (28). „Jednostavno i kraće rečeno, može se reći da je sinodalnost put duhovne obnove i strukturne reforme kako bi se Crkva učinila inkluzivnijom i više misionarskom, to jest kako bi bila sposobnija hoditi sa svakim muškarcem i svakom ženom, zračeći svjetlo Kristovo” (28). U svijesti da jedinstvo Crkve nije jednoličnost, "procjena konteksta, kultura i različitosti te odnosa među njima ključ je rasta sinodske misionarske Crkve" (40), što će se dogoditi ponovnim pokretanjem odnosa, također i s drugim religijskim tradicijama, posebno "radi izgradnje boljega svijeta" i mira (41).
Obraćenje u odnosima
“Zahtjev za Crkvom koja je sposobnija njegovati odnose: s Gospodinom, između muškaraca i žena, u obiteljima, u zajednicama, među svim kršćanima, među društvenim skupinama, među religijama, sa stvorenim svijetom” (50) zapažanje je koje otvara drugi dio Dokumenta (49-77). "Nije nedostajalo ni onih koji su dijelili patnju osjećaja isključenosti ili osude" (50). „Da bismo bili sinodska Crkva, potrebno je, dakle, istinsko obraćenje u odnosima. Moramo ponovno naučiti od evanđelja da briga za odnose i veze nije strategija ili oruđe za veću organizacijsku učinkovitost, nego način na koji se Bog Otac objavio u Isusu i po Duhu" (50).
Upravo "česti izrazi boli i patnje žena iz svih regija i kontinenata, kako laika tako i posvećenih osoba, tijekom sinodskog procesa otkrivaju koliko često to ne činimo" (52). Konkretno, "poziv na obnovu odnosa u Gospodinu Isusu odjekuje u pluralizmu konteksta" povezanih "s pluralizmom kulturâ" s, povremeno, također "znakovima relacijske logike iskrivljene i ponekad suprotstavljene onima iz Evanđelja" (53). Poticaj je izravan: "Zla koja pogađaju naš svijet imaju svoj korijen u ovoj dinamici" (54), ali "najradikalnije i najdramatičnije zatvaranje je ono prema samom ljudskom životu, što dovodi do odbacivanja djece, već od majčine utrobe, i starijih” (54).
Službenici poslanja
“Karizme, poziv i službe za poslanje” (57-67) u središtu su Dokumenta koji se usredotočuje na najšire sudjelovanje laikinjâ i laikâ. Služba zaređenih osoba je "u službi sklada" (68), a posebno je "biskupska služba" slaganje darova Duha u jedinstvu (69-71). Među različitim pitanjima istaknuto je da se "konstitutivni odnos biskupa s mjesnom Crkvom danas ne pojavljuje dovoljno jasno u slučaju naslovnih biskupa, primjerice papinskih predstavnika i onih koji služe u Rimskoj kuriji". Uz biskupa su "prezbiteri i đakoni" (72-73), za "suradnju među zaređenim službenicima unutar sinodske Crkve" (74). Značajno je, dakle, iskustvo "sinodske duhovnosti" (43-48) u sigurnosti da se "u nedostatku duhovne dubine, osobne i zajedničke, sinodalnost svodi na organizacijski cilj" (44). Iz tog razloga, ističe se, "prakticiran u poniznosti, sinodski stil Crkvu može učiniti proročkim glasom u današnjem svijetu" (47).
Obraćenje u postupcima
U trećem dijelu Dokumenta (79-108) odmah se ističe da smo „u molitvi i bratskom dijalogu prepoznali da su crkveno razlučivanje, briga za procese odlučivanja i zauzetost za polaganje računa o vlastitim djelima i ocjena ishoda donesenih odluka, postupci kojima odgovaramo na Riječ koja nam pokazuje putove poslanja” (79). Konkretno, “te su tri prakse usko isprepletene. Procesi donošenja odluka zahtijevaju crkveno razlučivanje, što zahtijeva slušanje u ozračju povjerenja, koje podržavaju transparentnost i odgovornost.
Povjerenje mora biti obostrano: donositelji odluka trebaju znati vjerovati i slušati Božji narod koji, zauzvrat, treba biti sposoban vjerovati onima koji obnašaju vlast” (80). “Crkveno razlučivanje za poslanje” (81-86), u stvarnosti, “nije organizacijska tehnika, nego duhovna praksa koju treba živjeti u vjeri” i “nikada nije potvrda osobnog ili grupnog gledišta, niti se razrješava u jednostavnom zbroju pojedinačnih mišljenja” (82). “Oblikovanje procesa donošenja odluka” (87-94), “transparentnost, izvještavanje, evaluacija” (95-102), “sinodalnost i sudionička tijela” (103-108) središnje su točke prijedloga sadržanih u Dokumentu koji proizlaze iz iskustva Sinode.
Obraćenje u odnosima
„U vremenu u kojemu se mijenja iskustvo mjesta u kojima je Crkva ukorijenjena i hodočasti, potrebno je na nove načine njegovati razmjenu darova i prožimanje veza koje nas spajaju, uz podršku službe biskupa u zajedništvu međusobno i s rimskim biskupom”: to je bit četvrtog dijela Dokumenta (109-139). Izraz “ukorijenjeni” i “hodočasnici” (110-119) podsjeća nas da se “Crkva ne može razumjeti bez ukorijenjenosti u konkretno područje, u prostor i u vrijeme gdje se oblikuje zajedničko iskustvo susreta s Bogom koji spašava” (110), također s pozornošću na fenomene "ljudske pokretljivosti" (112) i digitalne kulture" (113).
U toj perspektivi, „zajednički hod na različitim mjestima kao Isusovi učenici u različitosti karizmi i službi, kao i u razmjeni darova među Crkvama, djelotvoran je znak prisutnosti Božje ljubavi i milosrđa u Kristu“ ( 120 ). „Perspektiva zajedništva u razmjeni darova nadahnjujući je kriterij odnosa među Crkvama“ (124). Odatle i "veze jedinstva: biskupske konferencije i crkvene skupštine" (124-129). Osobito je značajno sinodsko promišljanje o "službi rimskog biskupa" (130-139). Upravo u stilu suradnje i slušanja, "dikasterije se potiče da prije objavljivanja važnih normativnih dokumenata započnu konzultacije s biskupskim konferencijama i odgovarajućim tijelima istočnih katoličkih Crkava" (135).
Formiranje naroda misionarskih učenika
„Da bi sveti Božji narod mogao svjedočiti svu radost evanđelja, koja raste u praksi sinodalnosti, potrebna mu je odgovarajuća formacija: prije svega, sloboda sinova i kćeri Božjih u nasljedovanju Isusa Krista, razmatranog u molitvi i prepoznatog u siromasima”, navodi Dokument u svom petom dijelu (140-151). “Jedan od zahtjeva koji se najsnažnije i sa svih strana pojavio tijekom sinodskog procesa jest da formacija bude cjelovita, kontinuirana i zajednička” (143). I na tom se području vraća “hitnost razmjene darova među različitim zvanjima (zajedništvo), s ciljem služenja koje treba izvršiti (poslanje) i u stilu uključenosti i odgoja u podijeljenoj suodgovornosti (sudjelovanje)”. (147) .
I "drugo područje od velike važnosti je promicanje kulture zaštite (čuvanja) u svim crkvenim sredinama, kako bi se zajednice učinile sve sigurnijim mjestima za maloljetnike i ranjive osobe" (150). Naposljetku, „teme socijalnog nauka Crkve, zauzimanja za mir i pravednost, brige za zajednički dom te međukulturnog i međureligijskog dijaloga također moraju biti više raširene među Božjim narodom“ (151).
Povjeravanje Mariji
„Iskustvom sinodskog procesa – zaključak je Dokumenta (154) – postali smo svjesni da se spasenje koje se prima i naviješta događa u odnosima. Živimo to i svjedočimo zajedno. Čini nam se da je povijest tragično obilježena ratom, borbom za vlast, bezbrojnim nepravdama i ugnjetavanjima. Međutim, znamo da je Duh u srce svakog ljudskog bića stavio duboku i tihu želju za autentičnim odnosima i istinskim vezama. Sâm stvoreni svijet govori o jedinstvu i dijeljenju, o raznolikosti i isprepletenosti različitih oblika života." Tekst završava molitvom kojom se Djevici Mariji povjeravaju "rezultati ove Sinode: "Pouči nas da budemo narod misionarskih učenika koji hodaju zajedno: sinodska Crkva." (155).
(Pope - gm; hjb)
