Sinodalnost – obra?enje da bismo bili vi?e misionari
Zavr?ni dokument o kojem se glasalo u subotu, odobren u svih svojih 155 paragrafa, objavljen je i ne?e postati predmetom Papine poslanice. Sveti Otac je odlu?io da ga treba odmah dijeliti kako bi mogao nadahnuti ?ivot Crkve. ?Sinodski proces ne zavr?ava zavr?etkom skup?tine, nego uklju?uje fazu provedbe“, istaknuto je. U Dokumentu se posebno mnogo tra?i od biskupa u pogledu njihove predanosti transparentnosti i odgovornosti dok se – kako je rekao tako?er kardinal Victor Manuel Férnandez, prefekt Dikasterija za nauk vjere – radi na tome da se vi?e prostora i vi?e mo?i dadne ?enama.
Dvije klju?ne rije?i koje se isti?u u tekstu – isprepletene perspektivom i prijedlogom obra?enja – jesu ?odnosi“ kao na?in bivanja Crkvom, i ?veze“ u znaku ?razmjene darova“ me?u crkvama. Upravo su mjesne Crkve u sredi?tu misionarskog obzora, koji je sâm temelj iskustva pluralnosti sinodalnosti. Zna?ajan je i prijedlog iznesen u Dokumentu da se osigura da dikasteriji Svete Stolice mogu pokrenuti konzultacije ?prije objavljivanja va?nih normativnih dokumenata“.
Struktura dokumenta
Zavr?ni dokument sastoji se od pet dijelova (11). Prvi dio nosi naslov ?Srce sinodalnosti“. Drugi dio ?Zajedno, na Petrovoj la?i“ posve?en je obra?enju u odnosima koji izgra?uju kr??ansku zajednicu i daju oblik poslanju pro?imanjem poziva, karizmi i slu?bi. Tre?i dio, ?Na tvoju Rije?“ utvr?uje tri intimno povezane prakse: crkveno razlu?ivanje, procese dono?enja odluka i kulturu transparentnosti, izvje?tavanja i evaluacijâ. ?etvrti dio – ?Obilan ribolov“ – ocrtava na?in na koji je mogu?e na nove na?ine njegovati razmjenu darova i pro?imanje veza koje nas ujedinjuju u Crkvi, u vremenu u kojem se iskustvo ukorijenjenosti na jednome mjestu radikalno mijenja. Peti dio – ?I ja ?aljem vas“ – poma?e pogledati prvi korak koji treba poduzeti: brigu o formaciji svakoga u misijskoj sinodalnosti. Osobito se napominje da je razvoj Dokumenta vo?en evan?eoskim govorom o uskrsnu?u.
Rane Uskrsloga nastavljaju krvariti
Uvod dokumenta (1-12) odmah razja?njava bît sinode kao "obnovljenog iskustva onoga susreta s Uskrslim koji su u?enici iskusili u Cenakulu na uskrsnu ve?er" (1). ?Razmi?ljaju?i o Uskrslome” – stoji u Dokumentu – ?vidjeli smo i znakove Njegovih rana (...) koje i dalje krvare u tijelima mnoge bra?e i sestara, tako?er i zbog na?ih grijeha. Gledanje u Gospodina ne udaljava nas od tragedijâ povijesti, ve? nam otvara o?i da bismo prepoznali patnju koja nas okru?uje i prodire u nas: lica djece prestravljenih ratom, pla? majki, slomljeni snovi mnogih mladih, izbjeglice koje ?ekaju u?asna putovanja, ?rtve klimatskih promjena i dru?tvenih nepravdi” (2).
Sinoda se, podsje?aju?i na "previ?e ratova" koji su u tijeku, pridru?ila "ponovnim apelima pape Franje za mir, osu?uju?i logiku nasilja, mr?nje i osvete" (2). Nadalje, sinodski je put izrazito ekumenski – "usmjeren prema punom i vidljivom jedinstvu kr??ana" (4) – i "istinski je ?in daljnjeg prihva?anja Drugoga vatikanskog sabora, produ?uju?i njegovo nadahnu?e i ponovno ga pokre?u?i u dana?njem svijetu proro?kom snagom" (5). Nije sve bilo lako, prepoznaje se u Dokumentu: "Ne skrivamo ?injenicu da smo osjetili te?ko?e i otpor prema promjenama te isku?enje da dopustimo da na?e ideje prevladaju nad slu?anjem Bo?je rije?i i prakticiranjem razlu?ivanja" (6) .
Srce sinodalnosti
Prvi dio Dokumenta (13-48) otvara zajedni?ko razmi?ljanje o "Crkvi, narodu Bo?jem, sakramentu jedinstva" (15-20) i o "sakramentalnim korijenima naroda Bo?jega" (21-27). ?injenica je da je, upravo "zahvaljuju?i iskustvu posljednjih godina", zna?enje pojmova "sinodalnost" i "sinodski" "bolje i temeljitije shva?eno i vi?e ?ivljeno" (28). "Ti su se pojmovi sve vi?e povezivali sa ?eljom za Crkvom koja je bli?a ljudima i koja se vi?e odnosi na njih, koja je dom i Bo?ja obitelj" (28). ?Jednostavno i kra?e re?eno, mo?e se re?i da je sinodalnost put duhovne obnove i strukturne reforme kako bi se Crkva u?inila inkluzivnijom i vi?e misionarskom, to jest kako bi bila sposobnija hoditi sa svakim mu?karcem i svakom ?enom, zra?e?i svjetlo Kristovo” (28). U svijesti da jedinstvo Crkve nije jednoli?nost, "procjena konteksta, kultura i razli?itosti te odnosa me?u njima klju? je rasta sinodske misionarske Crkve" (40), ?to ?e se dogoditi ponovnim pokretanjem odnosa, tako?er i s drugim religijskim tradicijama, posebno "radi izgradnje boljega svijeta" i mira (41).
Obra?enje u odnosima
“Zahtjev za Crkvom koja je sposobnija njegovati odnose: s Gospodinom, izme?u mu?karaca i ?ena, u obiteljima, u zajednicama, me?u svim kr??anima, me?u dru?tvenim skupinama, me?u religijama, sa stvorenim svijetom” (50) zapa?anje je koje otvara drugi dio Dokumenta (49-77). "Nije nedostajalo ni onih koji su dijelili patnju osje?aja isklju?enosti ili osude" (50). ?Da bismo bili sinodska Crkva, potrebno je, dakle, istinsko obra?enje u odnosima. Moramo ponovno nau?iti od evan?elja da briga za odnose i veze nije strategija ili oru?e za ve?u organizacijsku u?inkovitost, nego na?in na koji se Bog Otac objavio u Isusu i po Duhu" (50).
Upravo "?esti izrazi boli i patnje ?ena iz svih regija i kontinenata, kako laika tako i posve?enih osoba, tijekom sinodskog procesa otkrivaju koliko ?esto to ne ?inimo" (52). Konkretno, "poziv na obnovu odnosa u Gospodinu Isusu odjekuje u pluralizmu konteksta" povezanih "s pluralizmom kulturâ" s, povremeno, tako?er "znakovima relacijske logike iskrivljene i ponekad suprotstavljene onima iz Evan?elja" (53). Poticaj je izravan: "Zla koja poga?aju na? svijet imaju svoj korijen u ovoj dinamici" (54), ali "najradikalnije i najdramati?nije zatvaranje je ono prema samom ljudskom ?ivotu, ?to dovodi do odbacivanja djece, ve? od maj?ine utrobe, i starijih” (54).
Slu?benici poslanja
“Karizme, poziv i slu?be za poslanje” (57-67) u sredi?tu su Dokumenta koji se usredoto?uje na naj?ire sudjelovanje laikinjâ i laikâ. Slu?ba zare?enih osoba je "u slu?bi sklada" (68), a posebno je "biskupska slu?ba" slaganje darova Duha u jedinstvu (69-71). Me?u razli?itim pitanjima istaknuto je da se "konstitutivni odnos biskupa s mjesnom Crkvom danas ne pojavljuje dovoljno jasno u slu?aju naslovnih biskupa, primjerice papinskih predstavnika i onih koji slu?e u Rimskoj kuriji". Uz biskupa su "prezbiteri i ?akoni" (72-73), za "suradnju me?u zare?enim slu?benicima unutar sinodske Crkve" (74). Zna?ajno je, dakle, iskustvo "sinodske duhovnosti" (43-48) u sigurnosti da se "u nedostatku duhovne dubine, osobne i zajedni?ke, sinodalnost svodi na organizacijski cilj" (44). Iz tog razloga, isti?e se, "prakticiran u poniznosti, sinodski stil Crkvu mo?e u?initi proro?kim glasom u dana?njem svijetu" (47).
Obra?enje u postupcima
U tre?em dijelu Dokumenta (79-108) odmah se isti?e da smo ?u molitvi i bratskom dijalogu prepoznali da su crkveno razlu?ivanje, briga za procese odlu?ivanja i zauzetost za polaganje ra?una o vlastitim djelima i ocjena ishoda donesenih odluka, postupci kojima odgovaramo na Rije? koja nam pokazuje putove poslanja” (79). Konkretno, “te su tri prakse usko isprepletene. Procesi dono?enja odluka zahtijevaju crkveno razlu?ivanje, ?to zahtijeva slu?anje u ozra?ju povjerenja, koje podr?avaju transparentnost i odgovornost.
Povjerenje mora biti obostrano: donositelji odluka trebaju znati vjerovati i slu?ati Bo?ji narod koji, zauzvrat, treba biti sposoban vjerovati onima koji obna?aju vlast” (80). “Crkveno razlu?ivanje za poslanje” (81-86), u stvarnosti, “nije organizacijska tehnika, nego duhovna praksa koju treba ?ivjeti u vjeri” i “nikada nije potvrda osobnog ili grupnog gledi?ta, niti se razrje?ava u jednostavnom zbroju pojedina?nih mi?ljenja” (82). “Oblikovanje procesa dono?enja odluka” (87-94), “transparentnost, izvje?tavanje, evaluacija” (95-102), “sinodalnost i sudioni?ka tijela” (103-108) sredi?nje su to?ke prijedloga sadr?anih u Dokumentu koji proizlaze iz iskustva Sinode.
Obra?enje u odnosima
?U vremenu u kojemu se mijenja iskustvo mjesta u kojima je Crkva ukorijenjena i hodo?asti, potrebno je na nove na?ine njegovati razmjenu darova i pro?imanje veza koje nas spajaju, uz podr?ku slu?be biskupa u zajedni?tvu me?usobno i s rimskim biskupom”: to je bit ?etvrtog dijela Dokumenta (109-139). Izraz “ukorijenjeni” i “hodo?asnici” (110-119) podsje?a nas da se “Crkva ne mo?e razumjeti bez ukorijenjenosti u konkretno podru?je, u prostor i u vrijeme gdje se oblikuje zajedni?ko iskustvo susreta s Bogom koji spa?ava” (110), tako?er s pozorno??u na fenomene "ljudske pokretljivosti" (112) i digitalne kulture" (113).
U toj perspektivi, ?zajedni?ki hod na razli?itim mjestima kao Isusovi u?enici u razli?itosti karizmi i slu?bi, kao i u razmjeni darova me?u Crkvama, djelotvoran je znak prisutnosti Bo?je ljubavi i milosr?a u Kristu“ ( 120 ). ?Perspektiva zajedni?tva u razmjeni darova nadahnjuju?i je kriterij odnosa me?u Crkvama“ (124). Odatle i "veze jedinstva: biskupske konferencije i crkvene skup?tine" (124-129). Osobito je zna?ajno sinodsko promi?ljanje o "slu?bi rimskog biskupa" (130-139). Upravo u stilu suradnje i slu?anja, "dikasterije se poti?e da prije objavljivanja va?nih normativnih dokumenata zapo?nu konzultacije s biskupskim konferencijama i odgovaraju?im tijelima isto?nih katoli?kih Crkava" (135).
Formiranje naroda misionarskih u?enika
?Da bi sveti Bo?ji narod mogao svjedo?iti svu radost evan?elja, koja raste u praksi sinodalnosti, potrebna mu je odgovaraju?a formacija: prije svega, sloboda sinova i k?eri Bo?jih u nasljedovanju Isusa Krista, razmatranog u molitvi i prepoznatog u siromasima”, navodi Dokument u svom petom dijelu (140-151). “Jedan od zahtjeva koji se najsna?nije i sa svih strana pojavio tijekom sinodskog procesa jest da formacija bude cjelovita, kontinuirana i zajedni?ka” (143). I na tom se podru?ju vra?a “hitnost razmjene darova me?u razli?itim zvanjima (zajedni?tvo), s ciljem slu?enja koje treba izvr?iti (poslanje) i u stilu uklju?enosti i odgoja u podijeljenoj suodgovornosti (sudjelovanje)”. (147) .
I "drugo podru?je od velike va?nosti je promicanje kulture za?tite (?uvanja) u svim crkvenim sredinama, kako bi se zajednice u?inile sve sigurnijim mjestima za maloljetnike i ranjive osobe" (150). Naposljetku, ?teme socijalnog nauka Crkve, zauzimanja za mir i pravednost, brige za zajedni?ki dom te me?ukulturnog i me?ureligijskog dijaloga tako?er moraju biti vi?e ra?irene me?u Bo?jim narodom“ (151).
Povjeravanje Mariji
?Iskustvom sinodskog procesa – zaklju?ak je Dokumenta (154) – postali smo svjesni da se spasenje koje se prima i navije?ta doga?a u odnosima. ?ivimo to i svjedo?imo zajedno. ?ini nam se da je povijest tragi?no obilje?ena ratom, borbom za vlast, bezbrojnim nepravdama i ugnjetavanjima. Me?utim, znamo da je Duh u srce svakog ljudskog bi?a stavio duboku i tihu ?elju za autenti?nim odnosima i istinskim vezama. Sâm stvoreni svijet govori o jedinstvu i dijeljenju, o raznolikosti i isprepletenosti razli?itih oblika ?ivota." Tekst zavr?ava molitvom kojom se Djevici Mariji povjeravaju "rezultati ove Sinode: "Pou?i nas da budemo narod misionarskih u?enika koji hodaju zajedno: sinodska Crkva." (155).
(Pope - gm; hjb)
