蜜桃交友

Postoji jedna u?estala nespretnost kod poku?aja dijaloga po ovom pitanju. ?esto se, naime, kod religiji nesklonih osoba, stvara opreka izme?u navodno istozna?nih pojmova znanosti i logike (razuma) s jedne, te s druge strane pojmova religije i praznovjerja. Iako je primjena logike jedna od temeljnih polazi?ta metodologije znanosti, daleko je od toga da je znanost uvijek utemeljena na logici (razumu).

Neosnovane teze logi?kog pozitivizma

Polaze?i od povijesti znanosti zorno je to pokazao Thomas S. Kuhn (1922.-1996.), dokazuju?i kako ?izbor“ me?u znanstvenim teorijama ili paradigmama op?enito nije uvjetovan isklju?ivo logikom i eksperimentom, nego mo?e biti uvjetovan i psiholo?kim i sociolo?kim ?imbenicima. Time je pokazao kako su neosnovane teze tzv. logi?kog pozitivizma prema kojima svaka tvrdnja mora biti dokaziva iskustvom ili promatranjem.

Osim Kuhnove ?Strukture znanstvenih revolucija“, drugi udarac logi?kom pozitivizmu, odnosno scijentizmu, zadao je filozof Karl Popper (1902.-1994.). On je pokazao kako je sredi?nje pozitivisti?ko na?elo, tj. na?elo verifikacije (radikalni zahtjev za provjerljivo??u u empiriji, eksperimentu), dovodi do apsurda prirodnu znanost, jer uni?tava empirijske hipoteze koje su temelj znanosti. Poznat je pojednostavljeni primjer onaj da ako re?enicu ?Svaki je bakar vodi? elektriciteta“ treba provjeriti iskustvom, tada bi sav bakar u svemiru trebalo ispitati na to svojstvo, ?to je naravno nemogu?e. Dakle, kao ni u religiji, niti u znanosti ne postoje krajnje izvjesnosti uma ili osjetila od kojih bismo mogli po?i.

Od suvremenih filozofa zna?ajnih za problem odnosa znanosti i logike relevantan je jo? i Jürgen Habermas (r. 1929.), koji kritizira shva?anje znanosti kao ne?eg tobo?e li?enog vrijednosti i interesa. Nasuprot tome, on znanost razumije kao oblik ljudske prakse uvjetovane interesima, koju valja motriti u ukupnoj dru?tveno-politi?koj i povijesnoj povezanosti.

Va?na odlika znanosti je da se ona mijenja

Time se pokazalo kako je neopravdano diviniziranje znanosti koje jo? i danas zamje?ujemo kod nekih ateista. No, ?to je dakle uop?e znanost? To je sustavan poku?aj shva?anja svijeta pomo?u promatranja, analize i zaklju?ivanja. Znanost poku?ava oblikovati teorije kroz koje bismo mogli shva?ati njena promatranja i koja bismo onda mogli koristiti za predvi?anje doga?aja i njihovih posljedica. Va?na odlika znanosti je da se ona mijenja i dolazi do novih ideja. Njene teorije se stalno testiraju i mijenjaju. Neko vrijeme one mogu biti utvr?ene i normativne za shva?anje svijeta, ali kasnije se javljaju neke nove teorije koje su jo? uspje?nije, te se stare teorije odbacuju.

Religija i prelazak na novu teolo?ku paradigmu

Upravo u tom aspektu izvjesni ateisti kritiziraju religiju jer je ona navodno nesklona mijenjati svoje teorije, ?ak ni onda kada je o?ito da se kose s logikom. Tu se opet valja pozvati na Kuhna i re?i kako je i znanost u takvim situacijama ?esto sklona postupati suprotno logici, pa se prijelaz na novu znanstvenu paradigmu, unato? svim nepobitnim dokazima, naj?e??e doga?a tek kada doslovno izumru predstavnici stare paradigme. Stoga je razumljivo i okoli?anje religije s prelaskom na novu teolo?ku paradigmu. Na?alost, imamo i slu?ajeve kada se taj prijelaz uporno odbija (npr. ustrajanje na shva?anju da je svijet stvoren u 6 dana prije 6.000 godina, koje zastupa dio fundamentalisti?kih protestanata). No, imamo i slu?ajeve kada se religijska misao pokazala to?nija od znanstvene. Tako je znanost od Newtona do po?etka 20. stolje?a bila na poziciji kako je svemir oduvijek postojao i uvijek ?e postojati. To je bilo suprotno tradicionalnom judeo-kr??anskom shva?anju svijeta kao stvorenog. Iako je znanost tada zahtijevala korigiranje tog religijskog stajali?ta, mnogi su teolozi bili skepti?ni spram stajali?ta o vje?nosti materije.

Teorija velikog praska

Kona?no, teoriju velikog praska nakon kojeg je nastao svemir, danas op?eprihva?enu u znanosti, prvi je 1927. godine osmislio katoli?ki sve?enik i astrofizi?ar Georges Lemaitre (1894.-1966.). Naravno, Lemaitre nije pro?ao bez optu?bi dijela znanstvenika da je njegova teorija pseudoznanstvena hipoteza motivirana teolo?kim razlozima. Zanimljivo je kako je naziv Big Bang (veliki prasak) nastao tako ?to su tom frazom znanstvenici isprva ismijavali Lemaitreovu teoriju prema kojoj se nagomilana energija odjednom pokrenula zbog goleme eksplozije.

Neophodna suradnja znanosti i religije

Nesumnjivo je da se religija ne smije distancirati od znanstvenih nalaza, ve? im se mora otvoriti kako bi odbacila svoja eventualna praznovjerja i krive slike o Bogu. Iako se religija ve?inom bavi vrednotama, a u manjoj mjeri ?injenicama, ipak se i unutar religije nalaze u?enja koja tvrde da pru?aju znanje o prirodi svijeta i o mjestu ?ovje?anstva unutar njega. Ta u?enja djelomi?no zadiru i u podru?je znanosti, pa zato nu?no zajedno s njom moraju biti predmet modificiranja. Ukoliko su pak u?enja religije suprotstavljena izvjesnim znanstvenim nalazima, o?ito je kako tada ne mogu od nikoga tra?iti prihva?anje.

Nenasilje

Kroz povijest se u raznim religijama doga?alo da se u tom slu?aju vjerodostojnost religijskog u?enja nastoji utemeljiti na autoritetu, odnosno uporabom psihi?ke ili ?ak fizi?ke prisile, ?to naravno uvijek ima tragi?ne posljedice. No, ni tu religija nije osobita iznimka, dovoljno je prisjetiti se ateisti?kih diktatura u 20. stolje?u. Tako je Staljin u sibirske logore slao sovjetske znanstvenike koji su prihva?ali kvantnu teoriju, budu?i se njome pobijao materijalisti?ki determinizam, koji je u komunizmu bio slu?beno u?enje.

Znanost treba pomo?i religiji, religija znanosti

Osim poku?aja obja?njenja svijeta, druga odrednica znanosti je poku?aj ovladavanja prirodom. Tu govorimo o tehni?kom napretku. U ovom se pogledu religiji nesklone osobe suprotstavljaju mogu?nosti ikakvog komentara znanstvenih dostignu?a s religijskog aspekta, budu?i da, nasuprot Habermasu, smatraju da je znanost navodno li?ena vrijednosti i interesa. Po tom pitanju vrijedi izdvojiti misao Wernera Heisenberga (1901.-1976.), nobelovca i utemeljitelja kvantne fizike: ?Gdje nikakvi ideali ne obilje?uju put, zajedno s ljestvicom vrednota nestaje i smisao na?eg djelovanja i patnje, pa na kraju mogu stajati samo negacija i o?aj. Religija je dakle podloga etici, a etika pretpostavka ?ivotu. Jer odluke moramo donositi svakodnevno, moramo znati vrednote prema kojima utemeljujemo na?e djelovanje, ili ih bar slutiti.“ Kao konkretan primjer mogu se spomenuti eugeni?ka znanstvena istra?ivanja u SAD-u u prvoj polovici 20. stolje?a, kojima se poku?alo dokazati da je ?bijela rasa“ superiorna ostalima, slijedom ?ega su usvajani zakoni o zabrani mje?ovitih brakova.  Uloga je religije, dakle, da znanost ?uva od slijepog i besmislenog razvoja, od apsolutizacije i idolatrije bilo same sebe, bilo nekih iskrivljenih ciljeva. Znanost pak treba pomo?i religiji da se ne okameni i ne izolira od svijeta.

(Pope – Responder; bj)