Papa: Kad molimo, činimo to srcem, a ne "kao papige"
PAPA FRANJO
OPĆA AUDIJENCIJA
Trg sv. Petra
Srijeda, 6. studenoga 2024.
CIKLUS KATEHEZÂ: DUH I ZARUČNICA. DUH SVETI VODI BOŽJI NAROD USUSRET ISUSU, NAŠOJ NADI
12. „Duh se zauzima za nas”. Duh Sveti i kršćanska molitva
Papino spontano obraćanje prije početka opće audijencije
Odlučio sam pozdraviti Virgen de los Desamparados, Gospu koja se brine za siromašne, zaštitnicu Valencije, Valencije koja toliko pati, a i drugih dijelova Španjolske, ali prije svega Valencije koja je pod vodom i pati. Želio sam da zaštitnica Valencije bude ovdje. To je ova slika koju su mi darovali sami stanovnici Valencije. Danas, na poseban način, molimo za Valenciju i druga područja Španjolske koja trpe zbog poplava.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Posvećujuće djelovanje Duha Svetoga, osim po Božjoj riječi i sakramentima, očituje se u molitvi i upravo tome – molitvi – želimo posvetiti današnje razmišljanje. Duh Sveti je, u isti mah, subjekt i objekt kršćanske molitve. On je, dakle, Onaj koji nam daruje molitvu i On je Onaj koji nam je u molitvi darovan. Molimo zato da primimo Duha Svetoga i primamo Duha Svetoga da bismo mogli uistinu moliti, to jest kao djeca Božja, a ne kao robovi. Razmislimo malo o tome: moliti kao Božja djeca, a ne kao robovi. Uvijek moramo moliti slobodno. “Danas moram moliti za to, to i to, jer sam obećao to, to i to… Ako ne završit ću u paklu!”. Ne, to nije molitva. Molitva je slobodna. Moliš kad ti Duh pomaže moliti. Ti moliš kad u srcu oćutiš potrebu za molitvom; a kad ne osjećaš ništa, stani i zapitaj se: zašto ne osjećam želju za molitvom, što se događa u mom životu? Spontanost u molitvi, to je ono što nam uvijek najviše pomaže. To znači moliti kao djeca, a ne kao robovi.
Moramo nadasve moliti da primimo Duha Svetoga. U Evanđelju postoje, u vezi s tim, vrlo jasne Isusove riječi: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ (Lk 11, 13). Svaki od nas zna darovati dobre stvari malenima, bilo djeci, unucima ili prijateljima. Djeca od nas uvijek dobivaju dobre stvari. A kako Otac neće nama dati Duha? I to nam daje hrabrost i možemo ići naprijed. U Novom zavjetu vidimo kako Duh Sveti uvijek silazi tijekom molitve. Silazi na Isusa u trenutku krštenja u Jordanu, dok je „molio“ (Lk 3, 21); i silazi na učenike na Pedesetnicu, dok „bijahu jednodušno postojani u molitvi“ (Dj 1, 14).
To je jedina „moć“ koju imamo nad Božjim Duhom. Moć molitve: on ne može odoljeti molitvi. Molimo i On dolazi. Na gori Karmelu – sjećate se tog ulomka iz Biblije – lažni su se proroci boga Baala svojski trudili da zazovu oganj s neba na svoju žrtvu, ali ništa se nije dogodilo, jer su bili idolopoklonici, klanjali su se bogu koji ne postoji; Ilija je počeo moliti i oganj je sišao i progutao paljenicu (usp. 1 Kr 18, 20-38). Crkva vjerno slijedi taj primjer: uvijek joj je na usnama zaziv: „Dođi!, Dođi!“ svaki put kad se obraća Duhu Svetome, „dođi!“. Čini to prije svega na misi: da poput rose siđe i posveti kruh i vino za euharistijsku žrtvu.
No, ima i drugi vid, koji je najvažniji i ohrabrujući za nas: Duh Sveti je Onaj koji nam daje istinski moliti. „Duh – kaže sveti Pavao – potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26-27).
Istina je, mi ne znamo moliti, ne znamo to. Moramo svaki dan učiti. Razlog te nemoći naše molitve nekoć se izražavao jednom jedinom riječi, koju se koristilo u tri različita oblika: kao pridjev, kao imenicu i kao prilog. Lako ju je zapamtiti, čak i onima koji ne znaju latinski, a vrijedi je zapamtiti, jer sama sadrži jedan cijeli traktat. Mi ljudi, kaže taj izraz, “mali, mala, male petimus”, što znači: budući da smo zli (mali), tražimo krive stvari (mala) i na pogrešan način (male). Isus kaže: „Tražite… najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 33); mi, naprotiv, tražimo prije svega – mnogo puta – onaj „višak“, naše interese, a potpuno zaboravljamo tražiti kraljevstvo Božje. Tražimo od Gospodina Kraljevstvo i sve dolazi s njim.
Duh Sveti, istina, pritječe u pomoć našoj nemoći, ali čini nešto još mnogo važnije: potvrđuje nam da smo Božja djeca i u usta nam stavlja zaziv: „Abba! Oče!“ (Rim 8, 15; Gal 4, 6). Mi ne možemo reći: „Oče! Abba!“ bez snage Duha Svetoga. Kršćanska molitva nije kao da čovjek razgovara telefonom s Bogom na drugoj strani, ne, Bog je taj koji moli u nama! Mi se molimo Bogu po Bogu. Moliti znači uroniti u Boga i da Bog uđe u nas.
Upravo se u molitvi Duh Sveti objavljuje kao „Paraklet“, odnosno naš zagovornik i branitelj. Ne optužuje nas pred Ocem, nego nas brani. Dà, On nas brani, pokazuje nam, istina, da smo grešnici (usp. Iv 16, 8), ali to čini kako bismo mogli iskusiti radost Očeva milosrđa, a ne da nas uništi besplodnim osjećajima krivnje. Pa i kad nam srce nešto predbacuje, On nas podsjeća da „Bog je veći od našega srca“ (1 Iv 3, 20). Bog je veći od našega grijeha. Svi smo grešnici… Razmislimo: možda se netko od vas – ne znam – jako plaši stvari koje je učinio, boji se da ga Bog ne ukori, boji se mnogih stvari i ne može pronaći mir. Počni moliti, zazovi Duha Svetoga i On će te naučiti kako tražiti oproštenje. I znate što? Bog ne zna baš gramatiku i kad tražimo oprost, ne da nam završiti! „Opr…“ a On, On nam ne dà da dovršimo riječ oprost. On nam prvi oprašta, uvijek nam oprašta, uvijek je uz nas da nam oprosti, prije nego što uopće do kraja izgovorimo riječ „oprost“. Kažemo „opr…“ i Otac nam uvijek oprosti.
Duh Sveti nas zagovara, ali nas također uči da i mi zagovaramo za braću; uči nas zagovornoj molitvi: moliti za ovu osobu, moliti za ovog bolesnika, za onog koji je u zatvoru, moliti…; moliti za punicu također, i moliti, stalno, stalno. Ta je molitva posebno Bogu mila jer je najslobodnija i najnesebičnija. Kad svaki pojedini od nas moli za sve, događa se – kao što je govorio sveti Ambrozije – da svatko moli za svakoga; molitva se umnaža [1]. Tako je to s molitvom! Evo, dakle, veoma dragocjenog i prijeko potrebnog zadatka u Crkvi, osobito u ovom vremenu pripreme za Jubilej: sjediniti se s Tješiteljem koji se „po Božju zauzima za svete“.
Ali ne moliti kao papige, molim vas! Ne brbljati: „bla, bla, bla…“. Ne. Reci: „Gospodine“, ali reci to iz srca. “Pomozi mi, Gospodine”, “Gospodine, volim te”. I kad molite Očenaš, molite „Oče, Ti si moj Otac“. Molite srcem a ne usnama, ne budite kao papige!
Neka nam Duh pritječe u pomoć u molitvi, jer nam je toliko potreban! Hvala.
(Pope - sa)
