蜜桃交友

PAPA FRANJO

U svojem sam 啪ivotu imao tri situacije 鈥瀋ovid鈥�: bolest, Njema膷ku i Córdobu.

Kada sam imao 21 godinu obolio sam od te拧ke bolesti, te do啪ivio prvo iskustvo ograni膷enosti, boli i samo膰e. To je promijenilo moje koordinate. Mjesecima nisam znao tko sam, ho膰u li umrijeti ili 啪ivjeti. Ni lije膷nici nisu znali ho膰u li se izvu膰i. Sje膰am se da sam jednoga dana zagrlio svoju majku i pitao ju ho膰u li umrijeti. U to sam vrijeme bio na drugoj godini u biskupijskoj bogosloviji u Buenos Airesu.

Sje膰am se datuma; bio je 13. kolovoza 1957. godine. U bolnicu me odveo jedan pro膷elnik, budu膰i da je primijetio da nemam vrstu gripe koja se lije膷i aspirinom. Najprije su mi iz jednoga plu膰nog krila izvadili litru i pol vode, nakon 膷ega sam se jo拧 borio izme膽u 啪ivota i smrti. U studenomu su me operirali i uklonili gornji re啪anj plu膰a. Iz iskustva znam kako se osje膰aju oboljeli od koronavirusa koji se bore kako bi disali spojeni na respirator.

Iz tih se dana posebno sje膰am dviju medicinskih sestara. Jedna je bila glavna sestra, redovnica, dominikanka koja je prije nego su je poslali u Buenos Aires predavala u Ateni. Tek sam poslije saznao da je, nakon 拧to je poslije prvog pregleda lije膷nik oti拧ao, drugim sestrama rekla da udvostru膷e terapiju koju je on bio odredio 鈥� na bazi penicilina i streptomicina 鈥� jer joj je njezino iskustvo govorilo da umirem. Sestra Cornelia Caraglio spasila mi je 啪ivot. Zahvaljuju膰i njezinom uobi膷ajenom kontaktu s bolesnicima, bolje je od lije膷nika znala 拧to je pacijentima potrebno i imala je hrabrosti iskoristiti to iskustvo.

Druga medicinska sestra, Micaela, isto je u膷inila kada su me mu膷ili jaki bolovi. Potajno mi je davala izvanredne doze umiruju膰ih sredstava, izvan predvi膽enoga vremena. Cornelia i Micaela ve膰 su u nebu, ali uvijek 膰u im biti du啪an. Borile su se za mene sve do kraja, dok se nisam oporavio. Nau膷ile su me 拧to zna膷i koristiti se znano拧膰u te znati i膰i i dalje kako bi se odgovorilo na posebne potrebe.

Iz tog sam iskustva jo拧 ne拧to nau膷io 鈥� koliko je va啪no izbjegavati jeftinu utjehu. Ljudi su me dolazili posjetiti i govorili mi da 膰u biti dobro, da ne膰u vi拧e nikada osjetiti onu bol; gluposti, prazne rije膷i izgovorene u dobroj namjeri, ali koje mi nikada nisu do拧le do srca. Osoba koja je najvi拧e dirnula moju nutrinu, svojom 拧utnjom, bila je jedna od 啪en膩 koje su obilje啪ile moj 啪ivot 鈥� 膷asna sestra María Dolores Tortolo, moja u膷iteljica iz djetinjstva, koja me pripremila za prvu svetu pri膷est. Do拧la me posjetiti, uzela je moju ruku, poljubila me i dugo 拧utjela. Onda mi je rekla: 鈥濷pona拧a拧 Isusa鈥�. Nije trebala vi拧e ni拧ta re膰i. Njezina prisutnost, njezina 拧utnja, bile su za mene velika utjeha.

Nakon tog iskustva odlu膷io sam da 膰u, kada posje膰ujem bolesne, 拧to manje govoriti. Samo ih primim za ruku.

摆鈥�]

Mogao bih re膰i da je njema膷ko razdoblje, 1986. godine, bio 鈥瀋ovid progonstva鈥�. Bilo je to dobrovoljno progonstvo, jer sam oti拧ao tamo u膷iti jezik i tra啪iti materijale kako bih zavr拧io svoju disertaciju, ali sam se osje膰ao kao riba izvan vode. Odlazio sam na 拧etnje prema groblju u Frankfurtu, gdje su se vidjeli zrakoplovi koji su polijetali i slijetali; osje膰ao sam 膷e啪nju za svojom domovinom, 啪elju za povratkom. Sje膰am se dana kada je Argentina osvojila svjetsko prvenstvo. Nisam htio gledati utakmicu te sam tek drugi dan, 膷itaju膰i novine, saznao da smo pobijedili. U mojoj grupi njema膷kog jezika nitko o tomu nije rekao ni rije膷, ali kada je jedna japanska djevojka na plo膷i napisala 鈥炁絠vjela Argentina鈥�, drugi su se po膷eli smijati. U拧la je profesorica, rekla da se to izbri拧e i zatvorila tu temu.

Bila je to usamljenost pobjede, jer nije bilo nikoga s kim bih ju podijelio; samo膰a nepripadanja, koja te 膷ini strancem. Uklone te od tamo gdje jesi i stave te na mjesto koje ne poznaje拧, i upravo tada shvati拧 拧to je doista va啪no na mjestu koje si napustio.

Iskorjenjivanje katkada mo啪e biti ozdravljenje ili radikalna preobrazba. Takav je bio moj tre膰i 鈥瀋ovid鈥�, kada su me poslali u Córdobu, od 1990. do 1992. godine. To razdoblje potje膷e iz mojega na膷ina zapovijedanja, prvo kao provincijal, a poslije kao rektor. Sigurno sam i ne拧to dobro bio napravio, ali katkada sam bio vrlo o拧tar. U Córdobi su mi uzvratili, i imali su pravo.

U toj sam isusova膷koj ku膰i proveo jednu godinu, deset mjeseci i 13 dana. Slu啪io sam misu, ispovijedao i davao duhovne smjernice, ali nisam nikada izlazio, osim kada sam morao i膰i u po拧tanski ured. Bila je to jedna vrsta karantene, izolacije, kako se pro拧lih mjeseci dogodilo mnogima od nas, i to je bilo dobro za mene. Dovelo je do dozrijevanja mojih ideja; pisao sam i mnogo molio.

Do tog sam trenutka u Dru啪bi imao uredan 啪ivot, utemeljen na iskustvu, najprije kao magister novak膩, a poslije u upravi od 1973., kada sam bio imenovan provincijalom, do 1986. godine, kada je zavr拧io moj mandat na du啪nosti rektora. Bio sam se navikao na taj na膷in 啪ivota. Takvo iskorjenjivanje, kojim te po拧alju na neko izolirano mjesto i postave te kao zamjenika, sve poremeti. Tvoje navike, refleksi pona拧anja, upori拧ne crte oja膷ane kroz vrijeme, sve je to propalo te mora拧 od po膷etka nau膷iti 啪ivjeti, obnoviti 啪ivot.

Iz toga me razdoblja danas posebno poga膽aju tri stvari. Prvo, sposobnost za molitvu koja mi je darovana. Drugo, napasti koje sam iskusio. I tre膰e 鈥� ono naj膷udnije 鈥� tada sam pro膷itao 37 svezaka 'Povijesti pap膩', djelo Ludwiga Pastora. Mogao sam izabrati neki roman, ne拧to zanimljivije. Sada se pitam za拧to me Bog nadahnuo da u tom trenutku pro膷itam upravo to djelo. Tim me je cjepivom Gospodin pripremio. Kada upozna拧 tu povijest, nema mnogo toga 拧to te mo啪e iznenaditi time 拧to se doga膽a u Rimskoj kuriji i u dana拧njoj Crkvi. Mnogo mi je pomoglo!

鈥濩ovid鈥� u Córdobi bio je pravo pro膷i拧膰enje. Dao mi je vi拧e tolerancije, razumijevanja, sposobnosti za pra拧tanje. Ostavio mi je i novu empatiju u odnosu na slabe i neza拧ti膰ene. Kao i strpljenje, mnogo strpljenja, odnosno dar za razumijevanje da za va啪ne stvari treba vremena, da je promjena organska, da postoje granice te trebamo raditi u njihovim okvirima i istodobno upravljati o膷i prema obzoru, kako je 膷inio Isus. Nau膷io sam da je va啪no vidjeti veliko u malom, te biti pozoran na sitnice u velikim stvarima. Bilo je to razdoblje rasta u vi拧e smisla, kao ponovno nicanje nakon temeljitoga obrezivanja.

Ali, moram biti oprezan, jer kada u膷ini拧 odre膽ene pogre拧ke, odre膽ene grijehe, i ispravi拧 se, 膽avao se, kako ka啪e Isus, vrati, vidi ku膰u 鈥瀙ometenu i ure膽enu鈥� (Lk 11, 25) i ode pozvati drugih sedam duhova, gorih od njega. Na kraju bude onomu 膷ovjeku, ka啪e Isus, mnogo gore nego prije. Za to se moram brinuti sada, na svojoj du啪nosti upravljanja Crkvom; da ne padnem u iste pogre拧ke kao kada sam bio redovni膷ki poglavar.

摆鈥�] To su bili moji glavni osobni 鈥瀋ovidi鈥�. Iz toga sam nau膷io da se mnogo trpi, ali ako dopusti拧 da te promijeni, postaje拧 bolji. Ako, naprotiv, podigne拧 prepreke, postaje拧 gori.

Iz knjige RITORNIAMO A SOGNARE. Talijanski prijevod copyright © 2020 Austen Ivereigh.
Sva prava pridr啪ana.
Za PIEMME objavio Mondadori Libri S.p.A.
© 2020 Mondadori Libri S.p.A., Milano
Published by arrangement with Berla & Griffini