蜜桃交友

PAPA FRANJO

U svojem sam ?ivotu imao tri situacije ?covid“: bolest, Njema?ku i Córdobu.

Kada sam imao 21 godinu obolio sam od te?ke bolesti, te do?ivio prvo iskustvo ograni?enosti, boli i samo?e. To je promijenilo moje koordinate. Mjesecima nisam znao tko sam, ho?u li umrijeti ili ?ivjeti. Ni lije?nici nisu znali ho?u li se izvu?i. Sje?am se da sam jednoga dana zagrlio svoju majku i pitao ju ho?u li umrijeti. U to sam vrijeme bio na drugoj godini u biskupijskoj bogosloviji u Buenos Airesu.

Sje?am se datuma; bio je 13. kolovoza 1957. godine. U bolnicu me odveo jedan pro?elnik, budu?i da je primijetio da nemam vrstu gripe koja se lije?i aspirinom. Najprije su mi iz jednoga plu?nog krila izvadili litru i pol vode, nakon ?ega sam se jo? borio izme?u ?ivota i smrti. U studenomu su me operirali i uklonili gornji re?anj plu?a. Iz iskustva znam kako se osje?aju oboljeli od koronavirusa koji se bore kako bi disali spojeni na respirator.

Iz tih se dana posebno sje?am dviju medicinskih sestara. Jedna je bila glavna sestra, redovnica, dominikanka koja je prije nego su je poslali u Buenos Aires predavala u Ateni. Tek sam poslije saznao da je, nakon ?to je poslije prvog pregleda lije?nik oti?ao, drugim sestrama rekla da udvostru?e terapiju koju je on bio odredio – na bazi penicilina i streptomicina – jer joj je njezino iskustvo govorilo da umirem. Sestra Cornelia Caraglio spasila mi je ?ivot. Zahvaljuju?i njezinom uobi?ajenom kontaktu s bolesnicima, bolje je od lije?nika znala ?to je pacijentima potrebno i imala je hrabrosti iskoristiti to iskustvo.

Druga medicinska sestra, Micaela, isto je u?inila kada su me mu?ili jaki bolovi. Potajno mi je davala izvanredne doze umiruju?ih sredstava, izvan predvi?enoga vremena. Cornelia i Micaela ve? su u nebu, ali uvijek ?u im biti du?an. Borile su se za mene sve do kraja, dok se nisam oporavio. Nau?ile su me ?to zna?i koristiti se znano??u te znati i?i i dalje kako bi se odgovorilo na posebne potrebe.

Iz tog sam iskustva jo? ne?to nau?io – koliko je va?no izbjegavati jeftinu utjehu. Ljudi su me dolazili posjetiti i govorili mi da ?u biti dobro, da ne?u vi?e nikada osjetiti onu bol; gluposti, prazne rije?i izgovorene u dobroj namjeri, ali koje mi nikada nisu do?le do srca. Osoba koja je najvi?e dirnula moju nutrinu, svojom ?utnjom, bila je jedna od ?enā koje su obilje?ile moj ?ivot – ?asna sestra María Dolores Tortolo, moja u?iteljica iz djetinjstva, koja me pripremila za prvu svetu pri?est. Do?la me posjetiti, uzela je moju ruku, poljubila me i dugo ?utjela. Onda mi je rekla: ?Opona?a? Isusa“. Nije trebala vi?e ni?ta re?i. Njezina prisutnost, njezina ?utnja, bile su za mene velika utjeha.

Nakon tog iskustva odlu?io sam da ?u, kada posje?ujem bolesne, ?to manje govoriti. Samo ih primim za ruku.

摆…闭

Mogao bih re?i da je njema?ko razdoblje, 1986. godine, bio ?covid progonstva“. Bilo je to dobrovoljno progonstvo, jer sam oti?ao tamo u?iti jezik i tra?iti materijale kako bih zavr?io svoju disertaciju, ali sam se osje?ao kao riba izvan vode. Odlazio sam na ?etnje prema groblju u Frankfurtu, gdje su se vidjeli zrakoplovi koji su polijetali i slijetali; osje?ao sam ?e?nju za svojom domovinom, ?elju za povratkom. Sje?am se dana kada je Argentina osvojila svjetsko prvenstvo. Nisam htio gledati utakmicu te sam tek drugi dan, ?itaju?i novine, saznao da smo pobijedili. U mojoj grupi njema?kog jezika nitko o tomu nije rekao ni rije?, ali kada je jedna japanska djevojka na plo?i napisala ??ivjela Argentina“, drugi su se po?eli smijati. U?la je profesorica, rekla da se to izbri?e i zatvorila tu temu.

Bila je to usamljenost pobjede, jer nije bilo nikoga s kim bih ju podijelio; samo?a nepripadanja, koja te ?ini strancem. Uklone te od tamo gdje jesi i stave te na mjesto koje ne poznaje?, i upravo tada shvati? ?to je doista va?no na mjestu koje si napustio.

Iskorjenjivanje katkada mo?e biti ozdravljenje ili radikalna preobrazba. Takav je bio moj tre?i ?covid“, kada su me poslali u Córdobu, od 1990. do 1992. godine. To razdoblje potje?e iz mojega na?ina zapovijedanja, prvo kao provincijal, a poslije kao rektor. Sigurno sam i ne?to dobro bio napravio, ali katkada sam bio vrlo o?tar. U Córdobi su mi uzvratili, i imali su pravo.

U toj sam isusova?koj ku?i proveo jednu godinu, deset mjeseci i 13 dana. Slu?io sam misu, ispovijedao i davao duhovne smjernice, ali nisam nikada izlazio, osim kada sam morao i?i u po?tanski ured. Bila je to jedna vrsta karantene, izolacije, kako se pro?lih mjeseci dogodilo mnogima od nas, i to je bilo dobro za mene. Dovelo je do dozrijevanja mojih ideja; pisao sam i mnogo molio.

Do tog sam trenutka u Dru?bi imao uredan ?ivot, utemeljen na iskustvu, najprije kao magister novakā, a poslije u upravi od 1973., kada sam bio imenovan provincijalom, do 1986. godine, kada je zavr?io moj mandat na du?nosti rektora. Bio sam se navikao na taj na?in ?ivota. Takvo iskorjenjivanje, kojim te po?alju na neko izolirano mjesto i postave te kao zamjenika, sve poremeti. Tvoje navike, refleksi pona?anja, upori?ne crte oja?ane kroz vrijeme, sve je to propalo te mora? od po?etka nau?iti ?ivjeti, obnoviti ?ivot.

Iz toga me razdoblja danas posebno poga?aju tri stvari. Prvo, sposobnost za molitvu koja mi je darovana. Drugo, napasti koje sam iskusio. I tre?e – ono naj?udnije – tada sam pro?itao 37 svezaka 'Povijesti papā', djelo Ludwiga Pastora. Mogao sam izabrati neki roman, ne?to zanimljivije. Sada se pitam za?to me Bog nadahnuo da u tom trenutku pro?itam upravo to djelo. Tim me je cjepivom Gospodin pripremio. Kada upozna? tu povijest, nema mnogo toga ?to te mo?e iznenaditi time ?to se doga?a u Rimskoj kuriji i u dana?njoj Crkvi. Mnogo mi je pomoglo!

?Covid“ u Córdobi bio je pravo pro?i??enje. Dao mi je vi?e tolerancije, razumijevanja, sposobnosti za pra?tanje. Ostavio mi je i novu empatiju u odnosu na slabe i neza?ti?ene. Kao i strpljenje, mnogo strpljenja, odnosno dar za razumijevanje da za va?ne stvari treba vremena, da je promjena organska, da postoje granice te trebamo raditi u njihovim okvirima i istodobno upravljati o?i prema obzoru, kako je ?inio Isus. Nau?io sam da je va?no vidjeti veliko u malom, te biti pozoran na sitnice u velikim stvarima. Bilo je to razdoblje rasta u vi?e smisla, kao ponovno nicanje nakon temeljitoga obrezivanja.

Ali, moram biti oprezan, jer kada u?ini? odre?ene pogre?ke, odre?ene grijehe, i ispravi? se, ?avao se, kako ka?e Isus, vrati, vidi ku?u ?pometenu i ure?enu“ (Lk 11, 25) i ode pozvati drugih sedam duhova, gorih od njega. Na kraju bude onomu ?ovjeku, ka?e Isus, mnogo gore nego prije. Za to se moram brinuti sada, na svojoj du?nosti upravljanja Crkvom; da ne padnem u iste pogre?ke kao kada sam bio redovni?ki poglavar.

摆…闭 To su bili moji glavni osobni ?covidi“. Iz toga sam nau?io da se mnogo trpi, ali ako dopusti? da te promijeni, postaje? bolji. Ako, naprotiv, podigne? prepreke, postaje? gori.

Iz knjige RITORNIAMO A SOGNARE. Talijanski prijevod copyright © 2020 Austen Ivereigh.
Sva prava pridr?ana.
Za PIEMME objavio Mondadori Libri S.p.A.
© 2020 Mondadori Libri S.p.A., Milano
Published by arrangement with Berla & Griffini