Svetkovina Svih svetih i Du?ni dan. Osvrt Marita Mihovila Letice
Marito Mihovil Letica
Proteklih dana obilje?ili smo svetkovinu Svih svetih i Du?ni dan. Svetkovinom Svih svetih slave se u Katoli?koj Crkvi svi svetci: i ònī kanonizirani i ònī koji to jo? nisu, ali su svojim ?ivotom zavrijedili svetost. Posrijedi je blagdan zajedni?tva nebeske i zemaljske Crkve.
Svetaca je doista mnogo, kako to svjedo?i sveti Ivan, u ?ijemu “Otkrivenju” ?itamo: “Nakon toga vidjeh: eno velikoga mno?tva, ?to ga nitko ne moga?e izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Vi?u iza glasa: / ‘Spasenje Bogu na?emu / koji sjedi na prijestolju / i Jaganjcu!’” (Otk 7,9-10).
?ovjek – koji je povla?teno stvorenje jer ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku – u isti je mah jedino smrtno bi?e svjesno svoje vremenitosti i prolaznosti, nenu?nosti i smrtnosti. Pred ?ovjeka izranjaju i nadilaze ga misterij, strah i nada. Pri tome je najva?nija nada, kr??anska nada, koja je znatno vi?e od optimizma. Jer optimizam se?e do ovozemaljskih horizonata, a nada se prote?e onkraj nebeskih perspektiva. U tome pogledu smrt i rastanak ne trebaju biti obilje?eni o?ajem, nego no?eni – u toplini Bogu predanoga ljudskog srca – tugom ponad koje stoji nada i natkriljuje ju vjerom kao svojom sestrom. Nada je u vlastitoj bîti metafizi?ka kategorija koja ?ovjeka pokre?e ne samo transcendencijom “prema naprijed” nego i transcendencijom “prema gore”. Gabriel Marcel, francuski egzistencijalisti?ki filozof kr??anskoga nadahnu?a, odredio je nadu kao “akt duhovnoga do?ivljavanja kojim otkrivamo dubine du?e”.
U svojemu poimanju i do?ivljavanju smrti, ?ovjek osje?a zebnju i strah ne samo zbog svijesti o nu?nosti vlastite smrti nego i smrti drugih, svojih bli?njih, onih koje ljubi, te u njihovoj smrti i sâm na posve odre?eni na?in umire. Susret sa smr?u drage osobe toliko je potresno iskustvo da mo?e kao zatorni vihor opusto?iti ?ovjekovu du?u. Time prouzro?enu malodu?ju i o?aju nisu se uspijevali othrvati ni svetci. Tako je sveti Aurelije Augustin, znameniti filozof, teolog i crkveni otac, kada se nakon prijateljeve smrti na?ao suo?enim s nepovratnim i kona?nim rastankom i onim bolnim “nikad vi?e”, o?utio prezir prema ?ivotu. “Odasvud su ga o?ekivale moje o?i, ali njega ne bija?e. Sve sam mrzio jer je sve bilo bez njega…”, napisao je Augustin u “Ispovijestima”. Zahva?en iskustvom prijateljeve smrti, Augustin je doskora spoznao kako ga u bijedu nije sunovratila doti?na smrt, nego da je i prije, bivaju?i toga nesvjestan, ?ivio u toj bijedi, tapkao u njezinoj tami, u slijepoj i posvema?njoj navezanosti na ovozemaljsko, krhko i prolazno.
I naposljetku valja re?i kako kr??anski vjernik treba posti?i mir u du?i te se nadati pobjedi nad smr?u i ulasku u vje?ni, Bo?jom milo??u darovani ?ivot – a razloge i motive za re?enu nadu daju mu mnogobrojni biblijski citati, me?u kojima i ovaj iz Psalma 62: “Samo je u Bogu mir, du?o moja, / samo je u njemu spasenje. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: ne?u se pokolebati” (Ps 62,1-3).
