Trideseta nedjelja kroz godinu. Rije? Bo?ju tuma?i vl?. ?eljko Lovri?
vl?. ?eljko Lovri?
ISUSE MOJ, DAJ DA PROGLEDAM
Mojim pokojnim prijateljima Jurici, Bojanu i Tomi - in memoriam
Te?ko je uop?e zamisliti ovakav vapaj, krik, glas gotovo o?ajnika kojem sigurno nema pomo?i niti lijeka, osobito u Isusovo vrijeme. Ali meni osobno nije bio: taj vapaj sam ?uo nekoliko puta u svojem ?ivotu ve? nekoliko puta i nisam ba? tada, u tom trenu znao prispodobiti ih tom slijepcu koji vi?e: Sine Davidov, smiluj mi se. A vapaj je taj neki pu?ten samo razli?itog oblika: kod jednog na na?in da je progovarao ti?inom, nepodno?ljivom ti?inom koja je parala u?i, drugi je bio izre?en u konstantnom smijehu a tre?i u pravom – pravom kriku, koji je nekoliko puta ispu?ten pokraj mene i nisam znao da je taj slijepi pored mene ne samo Jurica, Bojan i Tomo, nego i ja. Ne do kraja izre?en, ve? je taj krik trebao biti u meni dore?en, trebao sam znati da sam ja, i ja slijep – zato ?to nisam vidio da je taj vapaj: da progledam, glas upu?en i meni. Prije nego ?to je pozvan svaki od njih trojice od Gospodina, taj glas sam trebao prepoznati, ?uti i pomo?i pa sam slijepcem sada postao i ja!
Vapaja danas ima svuda oko nas, kao i onda, u Isusovo vrijeme. Vapaji se ?esto skrivaju i na?im du?ama. Prolazimo na?im mjestom, susre?emo i gledamo ljude, ali ne vidimo u kakvom su stanju njihovi ?ivoti, njihova srca, koja je njihova sljepo?a i da je svaka ispru?ena ruka prema nama zapravo ruka slijepca koji tra?i da ga vodimo, da ga podignemo, da mu pomognemo i ako treba da se dogodi i ?udo pa da progleda.
Ne mo?e nitko od nas koji sebe smatramo zdravim, tobo?e puni vjere i pouzdanja u Boga, odvratiti pogled i ne ?uti vapaj nemo?nika. Najmanje sada smjeram na sirota siromaha, pogled mi sada smjera na optere?ene obiteljskim problemima, raspadnutim brakovima, razru?enim prijateljskim odnosima, izdajstvima, progonjenima, neshva?enima, poga?enima, prenera?enima i nesigurnima, naizgled situiranima a nesretnima… onima koji su izgubili Boga ili Ga jo? nema u njihovim ?ivotima, mlakima, zaplakanima, klaunovima i jokerima – moja misao me odvela u promi?ljanju nad svim takvim sudbinama poput ?ivota JURICE, BOJANA I TOME – do mene samoga. Slijepa i uboga starca Bartimeja, koji prvi mora zavapiti: Isuse moj, daj da progledam!
Rezultat moje sljepo?e je njihova ?ivotna nevolja, razo?arani ?ovjek i u kona?nici da nam stvari bude malo bolje jasne: I TI – I JA.
Sva trojica mojih prijatelja kojih vi?e nema znali su da postoji tamo neka crkva kao gra?evina gdje su se mogli pomoliti, gdje su mogli slaviti sv. Misu, i na koncu ispustiti krik i vapaj du?e u molitvi: Smiluj mi se! Ali prije nego ?to su to mogli u?initi, a nisu: taj krik, taj vapaj za pomo? – ?uo sam vrlo jasno, i jo? mi odzvanja, na vratima, na ulazu, ne Bo?jega hrama nego hrama moje vlastite du?e, pa sve vi?e shva?am da jedini Sudac, lije?nik i tje?itelj jest Gospodin, a slijepac, da – pravi slijepac – to sam ja…
